Aktualnosti

U povodu proslave župne svetkovine Majke Božje Lurdske, zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je u četvrtak, 11. veljače 2016. godine euharistijsko slavlje u Župi Majke Božje Lurdske u Zagrebu.

Uvod u euharistijsko slavlje, te homiliju biskupa Šaška donosimo u cijelosti.
 
Draga braćo i sestre, sinovi i kćeri nebeske Majke Marije,

radostan sam što i ove godine mogu biti s vama u zajedništvu slavlja Majke Božje Lurdske, u ovome svetištu u srcu našega Zagreba. Ono nije smješteno uz rijeku Gavu, ali je na rijeci ljudskih života, gdje nam je potrebna Božja prisutnost i Marijin zagovor protiv raznih bujica, protiv bolesti i tjeskoba naše suvremenosti.

Toj prisutnosti ovdje desetljećima vjerno služe oci franjevci splitske provincije Presvetoga Otkupitelja, koje zahvalno pozdravljam, u zajedništvu sa župnikom fra Nikicom i gvardijanom fra Matom. Ljepotu zajedništva svjedoče i ostali svećenici, naročito iz Maksimirsko-trnjanskoga dekanata s prečasnim gospodinom dekanom Josipom. Raduju nas svi redovnici i redovnice. U tu su radost ugrađeni svi župljani i hodočasnici, osobito bolesnici. Svima prenosim i molitvenu blizinu našega nadbiskupa, kardinala Josipa.

Nakon devet dana priprave, osluškivanja Božje riječi, preispitivanja i poticaja, slavlja sakramenata pomirenja i bolesničkoga pomazanja, večeras smo došli zahvaliti, pjevati, prinijeti svoje živote i živote svojih bližnjih Božjemu milosrđu i Marijinoj nježnosti.

To molimo osobito za sve bolesne i za njihove obitelji, kao i za one koji se za njih brinu: za liječnike, za medicinske sestre i tehničare, za svo medicinsko osoblje, za njegovatelje i njegovateljice, za znanstvenike i u društvu odgovorne osobe koje ublažuju boli i očituju brižnost za njih.
U ovoj Godini milosrđa, s posebnom osjetljivošću prema bližnjima, zastanimo, ispitajmo svoju savjest, pokajmo se za grijehe i ispovjedimo vjeru u Božju ljubav.
 
 
I. Riječima punim tuge, riječima koje je bolesnik uputio Isusu, kao da su premošćena stoljeća i tako smo s evanđeoskih stranica ušli u utrobu našega vremena. Naime, bolesnik koji je bolovao trideset i osam godina, u čežnji za ozdravljenjem, iznosi bolnu rečenicu za tadašnje i današnje društvo: „Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba.“ Gospodine, nikoga nemam. U izvorniku je Evanđelje još dramatičnije, jer je doslovno zapisano: Gospodine, nemam čovjeka (Ánthropon ouk eho). Rečenica je to koja obuhvaća mnoge osamljene, umiruće, beznadne, odbačene ljude, kako stare, tako i mlade, čak i djecu.

Tako suvremeno društvo može s pravom reći da puno toga ima, ali prečesto nema čovjeka, nema ljudskosti. A najčešće je upravo tako: kada imamo nečega previše, čovjeka ima premalo.
I bolesnik iz Evanđelja vjerojatno je u početku bolesti imao ljude koji su ga pohodili, došli pogledati; netko od rodbine, poneki ustrajniji prijatelj. No, osamljenost je postajala većom. Možemo se pitati što je sve pridonijelo toj osamljenosti. Je li to puki prolazak vremena, nove brige u životima ljudi, okolnosti koje su stvorile nove poteškoće, ili pak nelagoda što mu se ionako ne može pomoći.

Kada se susretnemo s teškim bolestima bližnjih i kada osjećamo bespomoćnost da otklonimo bolest, nalazimo se u kušnji da odustanemo i od blizine. Utjeha izgubi snagu, samima sebi djelujemo neuvjerljivi, a ponor osamljenosti i udaljenosti je sve dublji.

II. Isus pokazuje sućut prema tomu čovjeku. I pita ga nama možda neobično pitanje: „Želiš li ozdraviti?“ Neobično nam je, jer mi u bolesniku najčešće vidimo bolest, a previđamo cjelinu ljudskosti: sa svojim dvojbama i nesigurnostima, s razočaranjima glede života i ponašanja ljudi, s njegovim čežnjama.

Bolesnik osjeća Isusovu dirnutost njegovim potrebama i vidi da on Isusa zanima; osjeća da je Isus zahvaćen njegovim životom i osjeća da je prihvaćen tim pitanjem. Odatle njegovo otvaranje i ispovijed: Nemam čovjeka. I baš tu gdje smo pozorni, budni prema onomu što bližnji želi; gdje smo spremni saslušati, nalazi se prvi korak prema istinskoj pomoći.

A Isusovo pitanje nije upućeno samo bolesniku, nego svakomu čovjeku, jer se u njemu Bog dodiruje svakoga od nas. U njemu se dodiruju nebo i zemlja, Božja ljubav i milosrđe ulaze u svijet ispunjen bolestima i gorčinama.

Isus želi da izađemo iz svoga beznađa i samoće; postao je čovjek da svaki čovjek ima nekoga, da ima čovjeka i da budemo ljudi jedni prema drugima.

III. Susret Isusa i bolesnika događa se na mjestu znakovita imena Betzata, što znači: Kuća milosrđa. Premda nosi to ime, iz riječi ovoga bolesnika zaključujemo da je i tamo vladao zakon jačega: tko je prvi, taj pobjeđuje; tko ima nekoga, dolazi do uspjeha.

Taj je čovjek bio bez ozbiljnih mogućnosti da dobije tu trku. Ali nije izgubio nadu, mada je očitovao svoju tužaljku koja ima okus optužbe protiv nepravednoga svijeta, s gorčinom koje vjerojatno ni Bog nije bio pošteđen.

Takvo gorko iskustvo dijele ljudi koji se, nažalost i u našim kršćanskim zajednicama, osjećaju gurnutima u stranu, daleko ne samo od udobnosti i pogodnosti života, nego i od prihvaćenosti, iskušavani raznim potrebama. Uvijek je potrebno naći prostora i dopustiti im izreći njihovu potrebu. Za to ima prostora u ovoj Svetoj godini milosrđa. Ona je poput ove Kuće milosrđa u kojoj se uzbiba voda, što je slika Božje prisutnosti.

IV. Isusovo pitanje bolesniku želi li ozdraviti daje priliku da iznese svoj jad, svoju ogorčenost i frustracije. A baš to je važan početak ozdravljenja. Bog nas podnosi kada se žalimo, kada tugujemo; kada o svojim osjećajima razgovaramo s njime. Sve to dio je molitve, a molitva u sebi sadrži vjeru, makar i krhko pouzdanje, pokazujući što istinski želimo.

Isus postavlja to neobično pitanje i zbog toga što zna da neki ljudi ne žele prihvatiti njegovu novost; da je ponekad ugodnije proklinjati sudbinu i zao svijet, nego prihvatiti Božju prisutnost kojom ozdravlja, koja preobražava. Zato ćemo susresti bolesnike koji s radošću nose svoje trpljenje, ali i zdrave ljude koji naizgled posjeduju sve, a opet su mrzovoljni i nesretni.

I kada Isus kaže bolesniku da uzme svoju postelju i hoda, kakav je to bio izazov. Uistinu je čudo da se bolesnik nakon toliko godina usudio poslušati Isusa. Usudio se imati pouzdanja.

Zato se ovo Evanđelje odnosi na svakoga od nas, ne samo na tjelesne bolesnike. Vjera se očituje u tome da Božjoj riječi vjerujemo više od vlastitoga iskustva; usuditi se prihvatiti Božji dar i, kako kaže psalmist, sa svojim Bogom preskočiti zidine (usp. Ps 18, 30). Isus nam je u našim potrebama bliži negoli uopće slutimo.

V. Braćo i sestre, svetkovina Gospe Lurdske odgovor je na potrebu čovjeka. U susretu s događanjima koja nam je posredovala Blažena Djevica Marija po svetoj Bernardici možemo otkriti ljepotu prisutnosti.

Iz tih viđenja nemamo puno riječi; ne postoje duboke razradbe teoloških postavki, niti pastoralne strategije, niti sukobljavanja mišljenja. Postoji tek jednostavna djevojčica, neočekivana prisutnost i privlačnost, nekoliko riječi koje zbunjuju, nevjerica ljudi oko nje i duboka istina koja vodi do radosti, baš tamo gdje se čini da je radost prognana.

U današnjemu svijetu, u kojemu se Božja prisutnost čini nevjerojatnom ili nepoželjnom, Lourdes upozorava da ljudsko iskustvo ne obuhvaća svijet; da zemlja, bez Boga, ne može dati odgovore na bitna pitanja o životu; da se ni postanak svijeta, ni ljudski životi, njihov početak ni završetak bez vjere u Boga ne mogu obuhvatiti.

Lourdes je donio dva otvorena prostora: onaj u stijeni koja sjaji Marijinom ljepotom i nebeskom spoznajom, te onaj u zemlji iz koje je provrela voda, da bi nam darovala ozdravljenje.

Prva je otvorenost slika Božjega Duha koji se očitovao u Marijinu začeću, u njezinu prihvaćanju dolaska Božjega Sina, a drugi je otvoreni prostor slika krštenja, u kojemu kršćani ozdravljaju od grijeha i u kojemu smo preporođeni na novi život. To potvrđuju Marijine riječi o vodi i travi, čiju prljavštinu preobražava vjera.

VI. A sveta Bernardica? Čudesna je to djevojčica i redovnica koja nas vraća na najljepše odlike čovjeka. Krhka, osjetljiva, pobožna, svjesna svojih nedostataka. Malo je rečenica koje nam je ostavila u svome životu, a ono što je sačuvano uvijek iznova zadivljuje.

I kada se njoj utječemo kao svetici, sjetimo se što je o svecima sama rekla: „Željela bih da se govori o manama svetaca i o tome što su učinili da te mane isprave. To bi nam više koristilo negoli njihova čuda i ekstaze.“

Meni osobno najdojmljivija je njezina duhovna oporuka u kojoj za sve zahvaljuje Bogu i Majci Božjoj. Naročito je dirljivo kad zahvaljuje za nevolje od najranije dobi, kada je – kako kaže – bila višak koji treba prehraniti; kada zahvaljuje za nanesene nepravde i uvrjede, za klevete, za sarkazme i ironije; za svoju bolest, za one koji su ju smatrali ludom, za one koji su ju držali lažljivicom i koristoljubnom.

Koliko je samo poniznosti potrebno da se napiše ono što je ona napisala za sebe: da je bila najveća neznalica i da je postojala neka djevojčica koja bi bila veća neznalica, ignorant od nje, da bi Marija izabrala nju.

Ta poniznost koja je radosna je put do ozdravljenja čovjeka u našemu svijetu u kojemu se toliki drže važnima, pametnima, sposobnima. A u konačnici smo Božja stvorenja koja trebaju druge ljude, kojima je potreban Bog da bi bio sretan i drugi čovjek, da bi mogao uistinu biti čovjek. I ništa više.

VII. Zato je lijepo biti u ljepoti Lourdesa kakva se živi naročito u euharistiji. Za oltar nas dovodi Marija, u zajedništvo ljudi vjere, poniznih ljudi koji poznaju svoju neznatnost i koji traže ozdravljenje.

Blažena Djevica Marija, kao Majka čovječanstva, uči nas čovještvu.

Majka prepoznaje što nam nedostaje. Kao prva potreba je prepoznavanje Božje prisutnosti. Druga je potreba za poštivanjem svoje stvorenosti koja se ne događa u oholosti. Oholost i umišljenost čovjeka na zemlju donosi ružnoću, prljavštinu; ona uništava čovjeka i stvoreni svijet, zemlju koju bezobzirno uništavamo. Treća je potreba za ljubavlju, prihvaćanjem i milosrđem. U tome nastaje novi čovjek, kojemu je dano hraniti se besmrtnošću i gledati nebo. Novi čovjek je euharistijski čovjek.

Bernardica, u godini ukazanja 4. lipnja 1858. na pitanje: „Što te je učinilo sretnijom: prva pričest ili viđenja?“ ona odgovara: „To dvoje ide zajedno, ali je međusobno neusporedivo. Oboje me veoma raduje.“

Ta radost postaje blizinom čovjeka, tihom i iskrenom.

Kad ju pitaju o zadnjem viđenje (16. srpnja) što joj je Marija rekla, ona odgovara: „Ništa.“ Ta prisutnost bez riječi, prepuna nade: Tu sam, s vama, osobito onda kada vas ne razumiju; tu sam, s vama, da biste bili sretni. To je prisutnost majke koja vidi naše boli i ozdravlja ih.

Ovo slavlje svjedoči da u ovoj župnoj zajednici, da u vjeri vjernika 'ima čovjeka'; da ovdje brižnošću otaca franjevaca živi prisutnost u molitvi i djelima ljubavi; da Duh ne prestaje dodirivati vodu koja preobražava i ozdravlja ponajprije srca; da 'ima čovjeka' u ljudskosti koja izvire s Kristova oltara na kojemu se blaguje vječnost.

Amen.