HR

Aktualnosti

Objavljeno: 04.11.2019.

Biskup Gorski predvodio misu zadušnicu i sprovodne obrede za preminulog vlč. Ivana Žnidarca



Pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski predvodio je u ponedjeljak 4. studenoga 2019. godine u župnoj crkvi sv. Margarete u Dubravi misu zadušnicu i sprovodne obrede za preminulog svećenika zagrebačke nadbiskupije vlč. Ivana Žnidarca.



Uz biskupa Gorskog suslavili su generalni vikar Bjelovarsko-križevačke biskupije mons. Stjepan Ptiček, ravnatelj Svećeničkog doma sv. Josipa u Zagrebu mons. Juraj Jerneić, domači župnik vlč. Mihil Gojani te više od dvadeset svećenika u zajedništvu s okupljenim mnogobrojnim vjernicima. Na početku mise, biskupa Gorskog i sve okupljene pozdravio je župnik župe vlč. Mihil Gojani izražavajući sućut rodbini preminulog svećenika Žnidarca.



Biskup Gorski prenijevši pozdrave i izraze sućuti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i bjelovarsko-križevačkog biskupa mons. Vjekoslava Huzjaka, u propovijedi je podsjetio kako "smo ovih dana za svetkovinu Svih Svetih i na Dušni dan posjećivali grobove naših najmilijih moleći za oproštenje njihovih grijeha. Na taj smo način ispovijedali svoju vjeru u uskrsnuće mrtvih i u život budućega vijeka. I premda su naši pokojnici tjelesno odsutni iz naše sredine, mi smo snagom ljubavi povezani u jednu Crkvu koja jedna, i ona vidljiva i ona nevidljiva, za drugu moli i preporučuje Gospodinu."



"Pokapajući svoje članove, Crkva puna vjere slavi ovu misu, otajstvo, sa željom da oni koji su kršteni i koji su primili pečat, kako nam apostol Ivan u Otkrivenju piše - Pečat Boga živoga na sebe; koji su postali udovi Njegova Tijela, ove zemaljske Crkve da im bude duša očišćena od grijeha, a tijelo u trenutku kad to Gospodin odluči slavno uskrsne na život besmrtnosti. To je naša vjera. I s tom vjerom mi dolazimo u svaku crkvu, s tom vjerom pratimo naše pokojnike.



Kao vjernici svjesni smo da u ovom našem smrtnom tijelu mi nosimo klicu smrti i ono neminovno odlazi putem koji je Gospodin zacrtao - kada dođe vrijeme smrt uzme svoju plaću, naše zamaljsko tijelo, no ne na način uništenja nego baš suprotno tako da nas preobrazi, tako da kroz smrt prođemo kao kroz vrata. Zato grobovi naših pokojnika koji u Krista vjeruju i u uskrsnuće mrtvih nisu zadnje mjesto gdje bi završavao čovjek i gdje bi završio sav ljudski život i smisao tog života. Oni su kolijevke jednog novog života nama neslućenog kojeg ne možemo razumijeti do kraja, ali u kojega vjerujemo zbog Isusovog uskrsnuća i obećanja kojeg nam je svima dao da tamo gdje je On bit ćemo i mi njegovi učenici.



To je bezgranična nada koja nas ljude uvijek iznutra podiže i ohrabruje. I kad vidimo da oko nas ljudi umiru, uvijek se sjećamo Isusovih riječi - U kući moga Oca ima mnogo stanova, idem pripraviti vam mjesto. Mnogo stanova znači - mnogo domova. A što je dom? Dom nije zgrada. Dom je tamo gdje nas neko čeka, gdje nas pihvaća. Kao što možemo reći - idem u svoj dom među svoju obitelj, prijatelje, djecu, ženi, mužu, tako mi kad umiremo ulazimo u vjećnu domovinu u vječni dom. Tamo nas čeka naš Nebeski Otac i naša majka Marija. Tamo nas čekaju naši pokojnici, sveci kojima se molimo i s kojima se radujemo. To je braćo i sestre naša budućnost i zato taj odlazak po Božjoj milosti zapravo nije odlazak u muku, nego u radost, zajedništvo, u domovinu koju nam je Gospodin pripremio u vječnosti.



I zato smrt za nas nije tragična. Ona jest bolna kad odlaze dragi ljudi, ali nije tragična jer nas ona oslobađa svih zemaljskih boli, oslobađa nas svih problema i kušnji koje smo imali. Sveti Franjo Asiški smrt zove sestricom koja dolazi po nas i koja Božjim promislom kida ovozemljske okove da bi bili oslobođeni za vječnost.



Služba svećenika u jednoj župi, u jednoj zajednici može se razumijeti samo pod tom perspektivom - vječnosti i ako je usmjerena prema vječnom životu. U suprotnom bi bila samo pusti obred bez ikakvog značenja za nas i za naše spasenje. Samo se iz prespektive vječnosti može razumijeti evanđelje, propovijedati, dijeliti sakramente, slaviti otajstva. Iz te perspektive vječnosti svaki život, posebno svećenički ima svoju dragocijenu vrijednost. Zato što nije samo ljudski, nego je i Božji.



Često se pitamo što svečenik čini na župi? Što je vlč. Ivan radio 36 godina u Dubravi? Kad bi samo prikazivao mise Gospodinu, kad bi samo zbrojili koliko je djece umio krsnom vodom, koliko je ljudi odriješio od spona grijeha, kolike je ispratio na vječno počivalište moleći za njih da im Bog bude milostiv, kolikima je podijelio bolesničko pomazanje - kolika bi to djela bila! Nisu to braćo i sestre bile 'stvari' koje je on činio kao 'obrtnik'. Činio je to kao Božji svećenik u ime Božje djeleći kroz otajstva Božju milost čovjeku. I to je njegova prva služba.



Ovdje je proveo 36 godina. Ja ga se sjećam kad sam pred više od 40 godina došao u župu Vrbovec k njegovom bratu Franji za kapelana. Često su se posjećivali. Družili su se ne samo kao braća, nego i kao svećenici. No, ono što sam zapazio kroz to vrijeme na vlč. Ivanu bilo je to da je bio radostan čovjek pun neke vedrine. Nije to bilo samo pitanje naravi, imao je i on svojih muka i teškoća. Na njemu, čini mi se, kao da su se ostvarile riječi Pisma - Ako pravo radiš vedrinom odsijevaš! Vjerujemo da je velečani Ivan tijekom svoga života upravo to činio, da je pravo činio i zato je vedrinom odsjevao. I zato se možemo nadati s punim pouzdanjem da ga je Gospodin kao takvoga primio k sebi, raširio Očeve očinske ruke i pridružio ga zajednici onih koji su spašeni.



Bog je divan u djelima svojim i u svojim čudima. I iako smo mi ljudi slabi i griješni, puni svojih teškoća, ipak Bog po svakome od nas čini tako divna djela. Mi to često puta niti ne znamo. Bilo u obitelji, u braku, u društvenoj zajednici, u Crkvi, bilo po svećeniku ili po vjerniku laiku.



Po svima nama Bog čini tako divna djela i tako nas spašava, privodi k sebi. Nekad to ne prepoznajemo, ali na svakome se od nas zapravo vidi kako Bog za svakoga od nas ima njegov posebni put kroz život i njegov poseban put spasenja. Danas zahvaljujemo Bogu za život vlč. Ivana za njegovo vjerno služenje Crkvi, za to što je kao svećenik nastojao koliko je god bilo u njegovoj moći činiti dobro i navještati evanđelje, Božju poruku oproštenja i vječnosti. Ono što je kao svećenik činio neka mu Gospodin primi kao zaslugu, a sve slabosti i grijehe po milosrđu svojem oprosti i primi svoga slugu, svoga sina u vječni mir", rekao je u homiliji biskup Gorski. 



Prije polaska na mjesno groblje gdje je ukopano tijelo vlč. Ivana i gdje čeka Gospodinov poziv na uskrsnuće, od vlč. Ivana sjećanjima i zahvalama su se oprostili u ime župljana gospodin Stjepan Latinović, ispred Općine Dubrava načelnik gospodin Tomislav Okroša, ravnatelj Svećeničkog doma sv. Josipa u Zagrebu mons. Juraj Jerneić i generalni vikar Bjelovarsko-križevačke biskupije mons. Stjepan Ptiček.





Vlč. Ivan Žnidarec

Vlč. Ivan Žnidarec, svećenik zagrebačke nadbiskupije preminuo je u 79. godini života i 52. godini svećeništva u srijedu 30. listopada u KBC „Sestre milosrdnice“ u Zagrebu.

Rođen je 23. veljače 1941. godine u Maloj Gori u Župi Pohoda B. D. Marije u Vinagori. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1968. godine u zagrebačkoj katedrali po rukama zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića.

Od rujna 1969. godine do rujna 1973. godine službovao je kao privremeni upravitelj u župi sv. Lovre Mučenika u Lovrećkoj Varoši. Od ožujka do kolovoza 1973. godine bio je i privremeni upravitelj župe sv. Petra Apostola u Preseki.

Nakon razrješenja od tih službi, u rujnu 1973. godine preuzima službu upravitelja župe sv. Margarete Dj. i Mč. u Dubravi gdje ostaje do 31. srpnja 2009. godine nakon čega odlazi na bolovanje i oporavak u Svećenički dom sv. Josipa u Zagrebu.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije
Ispišite stranicu: