Aktualnosti

U nedjelju, 1. rujna 2019. u župnoj crkvi sv. Jurja u G. Stubici proslavljena je svetkovina posvetila župne crkve, a ujedno i spomen na 40. obljetnicu smrti gornjostubičkog župnika Adama Šimeckog, koji je župom upravljao od 1944. – 1979. godine. Svečano misno slavlje u zajedništvu s domaćim župnikom vlč. Nikolom Jurkovićem, predvodio je domaći svećenik vlč. Dubravko Škrlin Hren, župnik župe Stupnik – Lučko.



Misno slavlje pjesmom je animirao župni zbor Vokalisti sv. Jurja pod ravnanjem Ivice Kontenta i uz orguljašku pratnju Roberta Kučaka. Nakon svete mise župljani su sa svećenicima pohodili grob župnika Adama Šimeckog na gornjostubičkom groblju gdje su upaljene svijeće i održana molitva za mir i pokoj njegove duše. Molitvi na groblju pridružio se i donjostubički župnik vlč. Ivan Brlečić.






Draga braćo i sestre!

Ovogodišnja svetkovina Posvetila naše župne crkve obogaćena je zahvalnim spomen sjećanjem kojeg unosimo u ovu misnu žrtvu – sjećanje je to i zahvala za dugogodišnje svećeničko i župničko služenje Adama Šimeckog u Gornjoj Stubici, čije se  40. godišnjice smrti ovih dana prisjećamo.

Još u rano proljeće ove godine naš župnik Nikola i ja zajedno smo razgovarali o važnosti spomena ove obljetnice i odmah se složili  da ćemo to učiniti u zajedništvu s vama – gornjostubičkim župljanima. Iako je datumski gledano, godišnjica smrti vlč. Adama 26. kolovoza, zahvaljujem našem župniku Nikoli koji je predložio da to obilježimo baš danas – na dan posvetila župne crkve. Na dan kada se, evo, prisjećamo svetih obreda, o kojima nam svjedoči spomen ploča iznad pokrajnih vrata župne crkve, kroz koje je bl. Alojzije Stepinac posvetio ovu župnu crkvu, nakon ondašnje velike obnove i proširenja. I dok se sjećamo posvećenja crkve kao zgrade, sjećamo se danas i onoga koji je kroz 35 godina u ovoj crkvi posvećivao Božji narod i dijelio svete sakramente. A to je župnik Adam.

Današnja svetkovina Posvetila svima nam je poziv i poticaj da se kroz ovaj dom molitve i sami dan za danom sve više posvećujemo i svoja srca Bogu približavamo. I kao što je ovaj vidljivi dom crkve posvećen i svetim uljem pomazan, neka i naše nevidljive duše po njemu bude Bogu posvećene kako bi u njima prebivalo Ime Božje zauvijek.

Draga braćo i sestre, osobno nisam poznavao župnika Adama, ali znam da među vama ovdje prisutnima ima mnogo onih koje je on krstio, vjenčao. Mnogo vas je koji ste ga poznavali i koji ste nam o njemu govorili. Adam je rođen u obitelji Šimecki u Krašiću 2. lipnja 1907., od oca Petra i majke Terezije Šimecki r. Ivanko. Pučku školu pohađao je u rodnom Krašiću, a gimnaziju u Travniku, (za što ga je materijalno pomagao dr. Franjo Šimečki). U travničkoj gimnaziji je 1928. maturirao i potom započeo studij filozofije i teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 26. lipnja 1932. godine u Zagrebu po rukama zagrebačkoga nadbiskupa dr. Antuna Bauera, koji je darovao oltarnu menzu za našu gornjostubički župnu crkvu.

Mladu misu Adam je slavio je u rodnom Krašiću 24. srpnja 1932. godine. Kao mladomisnik poslan je za kapelana u župu Tuhelj (1932. – 1935.) te 1935. za upravitelja župe Oštrc, a mjeseca ožujka 1938. povjerena mu je uprava župe Vivodina gdje djeluje sve do 1942. i potom zbog ratnih neprilika sve do studenoga 1943. nije bio u pastoralnom radu. Početkom 1944. imenovan je župnikom u Gornjoj Stubici  gdje je djelovao sve do smrti.


Umro je 26. kolovoza 1979. godine u Zagrebu, u bolnici Sestara Milosrdnica u 73. godini života, u 47. godini svećeništva i u 35. godini upravljanja župom Gornja Stubica. Sahranjen je na župnom groblju u Gornjoj Stubici u blizini glavnog raspela, a kasnije je njegovo tijelo preneseno u novu svećeničku grobnicu na istome groblju, koju je dao sagraditi župnik mons. Ivan Špoljar. Sprovodni obred predvodio je mons. Đuro Pukec, rektor Bogoslovije, a bilo je nazočno više od devedeset svećenika i tri tisuće vjernika.  Šteta što od tog događaja nemamo sačuvanu niti jednu fotografiju.

U oproštajnom govoru, Josip Šimecki, zagrebački prebendar, govoreći uime kolega svećenika i rodbine, istaknuo je poneke važne značajke svećeničkoga života i svjedočanstva potpune pripadnosti i oslonjenosti na Krista: “Naš Adam rado se i vrlo često ispovijedao. Bio je nježne savjesti, pa se pouzdano nadamo, da je bez grijeha otišao Bogu na istinu. Što se tiče dugova, dobro mi je poznato, da je župnik Adam, ne mareći dostatno za zemaljske potrebe, bio često prisiljen posuđivati za svagdašnji život. No, Bogu hvala, umro je bez ikakvoga duga. Imetka ili bilo kakove rezerve nije Adam nikada imao. S koferom je pred 35 godina došao u Gornju Stubicu i sada, odlazeći prije 40 dana iz Stubice u Zagreb, nije imao baš ništa. Bio je siromah cijeloga života, pa je čist od svake zemaljštine pošao u vječnost.“  Tako se o njemu govorilo prije 40 godina na dan njegova sprovoda u Gornjoj Stubici.

Draga braćo i sestre! Kao kratki opis Adamovog službovanja u našoj župi, i to u teškom vremenu, donosim svjedočanstvo našeg župljanina Stjepana Kormana. Spomenuti Stjepan umro je 23. 3. 1997. godine. Evo nekih njegovih riječi, koje je napismeno ostavio našem župnom centru prije svoje smrti:
„Koliko se sjećam, župnik je došao na župu 23. siječnja 1944. godine. Među prvim sprovodima koje je novi župnik obavio, bili su njegovi brojni poubijani i povješani župljani. Bio je to prvi mač zaboden u svećeničko srce župnika Adama. U to vrijeme smjestila se na farof i njemačka vojska. Iz farofa se moralo iznijeti župne stvari i knjige. Smještaj za te stvari župnik je dobio u Rebernjakovoj kući. Rebernjak je bio vlasnik kuće koja se nalazila na lokaciji na kojoj danas živi obitelj Frajtag (Trg Sv. Jurja). Sjećam se tih događaja jer je i moja sedam godina starija sestra nosila knjige u tu kuću. Kada su stvari opet vraćene na farof, nije mi poznato.

Zatim je došlo doba tzv. ''oslobođenja''. Nastala su teška iskušenja za našeg župnika, tim više što se saznalo da je rodom iz Krašića, te da je rođak nadbiskupa Alojzija Stepinca. Došao je nalog da se pripazi na Adamov govor, vladanje i kretanje. Određeni ljudi dobili su nalog kako se moraju vladati prema župniku. Oni su ga klevetali, podmetali mu lažne izjave i slično.

Uslijedilo je i oduzimanje imovine. Župi je oduzet velik dio zemljišta, prešnica, dio farofa, stajske prostorije i drugo. Stajske prostorije uzela je radna zadruga. Tu su smjestili zadružnu stoku, svinje, konje i ostalo. Smjestili su se tamo i zadrugari koji su bili bezobzirni prema crkvenoj imovini koja je tamo bila. Pratili su sve koji bi dolazili k župniku.

Neprijatelji su tražili sve načine kako da napakoste Crkvi i svećeniku. Određena ženska osoba kao glavna domaćica u zadrugi (gornjostubičanka), prema riječima svjedoka, palila je vatru velikim misionarskim križem, kuhajući jelo za svinje. Križ je bio velik oko 2,5 m i nalazio se u blizini Gupčeve lipe. Krave su se pasle uz farofske prozore.


Jedne jeseni bila je akcija skupljanja hrane za sjemenište. Jedan župljanin (Hren) doveo je s kravama kukuruz, krumpir i drugo. Takozvani ''vjerni sluge zadruge'' dotrčali su, maltretirali župljane koji su donosili namirnice, a ovome koji je darove dovezao kolima, posjekli su špice na kotačima i uništili kola. Potom su se divili svojem ''herojskom djelu'' i hvalili se pred svojim upraviteljem. U to vrijeme dobio je stan u farofu i dotični  Štetner sa svojom ženom i dvije kćeri. Bio je gore nekoliko godina dok si nije prerezao žile i tako se usmrtio. Krivnja se pokušala baciti na župnika Adama i vjernike.

Bilo je problema sa posjetama vjernika svome župniku…''Obični'' vjernici su to lakše mogli činiti, no na intelektualce se više pazilo. Župnika je posjećivala i u crkvu redovito odlazila i moja majka, koja je od 1927. bila u službi primalje u ovoj općini, sve do poratnih dana kada joj je bilo naređeno da mora ući u ''partiju''. Pošto ona na to nije pristala, bila je otpuštena iz službe. Tako je bila bez službe 6 godina i 5 mjeseci, dok je opet nisu stavili na isto radno mjesto.

Župniku Adamu češće bi dolazio i dr. Juraj Zrinščak, koji ga je hrabrio u tim teškim danima. Na farof je znao doći  dr. Matoš ili dr. Komer. (nisam siguran).  Boraveći jednom kod župnika, dogodio se nesretni slučaj. Bila je večer. Umjesto da krene u WC, doktor je otvorio kriva vrata i kroz vrlo strme stepenice pao prema podrumu, ostavši mrtav.

Najžalosniji je događaj, kada su jedne noći provalili u župni dvor dvoje maskiranih ljudi, tražeći od župnika da otvori sve prostorije. Opljačkali su župni dvor, odnijevši i mnoge vrijedne liturgijske predmete. Župniku su naredili da se spremi, te da je po naredbi UDBA-e uhićen. Napola golog odveli su ga prema župnom groblju, gdje su ga pored mlake za patke i guske svukli i tukli. Kakve je muke imao, to zna samo on i Bog. Ostavivši ga pretučenog, pobjegli su s plijenom. Posljedice su bile psihičke i fizičke, tako da je župnik završio u bolnici. Uslijedila je potom istraga sa strane organa sigurnosti tj. UDB-e. Umjesto da su pronašli i optužili krivca, optužili su župnika da je vrijeđao državnu ''bezbednost'', jer je rekao da su mu se razbojnici predstavili kao oni koji dolaze u ime državne ''bezbednosti''. Znamo koji su to ljudi bili. Bili su to na žalost domaći izdajice…

Osobno sam poznavao te ljude i njihove prljave i besramne radnje, no svi su ubrzo tragično poginuli i nestali. Župnik Adam otpratio ih je obojicu na naše groblje.

Drugi napad doživio je župnik na župnom dvoru, kada je ušao maskirani čovjek, kojeg je župnik po glasu prepoznao. Bio je to jedan dugogodišnji učitelj u G. Stubici. Oteo je župniku sat i druge sitnije vrijedne predmete, te mu prijetio da će ga istjerati iz župe.

Sve ove stvari, župnik je povjerio svom firmanom kumčetu Ivanu Kormanu, zaklinjući ga da čuva riječi sve dok su ti ljudi živi. Kako su već mnogi poumrli, Ivan je sve tajne otkrio meni, kako bismo ih zapisali za buduće naraštaje. Vrijeme komunizma bilo je doista teško i ispunjeno mržnjom na sve što bijaše sveto i Božje. Župnik je mnogo u tom vremenu pretrpio i podnosio redovita maltretiranja koja je često doživljavao i od pojedinih djelatnika mjesne zajednice. Sramotno je bilo što je mjesto koje je župnik poželio za svoj ukop bilo dva puta prodano, iako je za grob ostavio novac.''  Tako piše Stjepan Korman.

Otežano je bilo i poučavanje vjeronauka. Tako na primjer znamo da je Kotarski ured Donja Stubica izvijestio 14. studenog 1946. župni ured u Gornjoj Stubici da nije udovoljeno molbi župnika Adama Šimeckog da izvodi nastavu vjeronauka u osnovnim školama Gornja Stubica, Sveti Matej, Dobri Zdenci i Dubovec.

U vrijeme župnika Adama, promijenilo se i mnogo kapelana u župi. Neki od njih su: Josip Komorčec, Antun Capan, Stjepan Rusan, Martin Lupše, Jerko (Jeronim) Ivančić, Josip Košćak i drugi. Među župljanima i oni su ostavili lijepe uspomene.

Godine 1971., prigodom gradnje nove ceste i sadnje drvoreda, porušen je Dom Srca Isusova, kojeg  je sagradio 1920. godine župnik Kovačić. Bila je onemogućena obnova sakralnih objekata i kapela i sve je materijalno na neki način propadalo. Uništena su i Djevojačka društva Srca Isusova, dvorska kapela sv. Franje Ksaverskog u Samcima postala je skladište hrane za stoku i neko vrijeme staja za konje, uništen je novouređeni župni dvor u Svetome Mateju, uništavana je kapela sv. Ivana na gornjostubičkom trgu, itd.

Možemo zaključiti da je vrijeme njegove službe bilo mučno i teško, a tako se nastavilo i budućih desetak godina, sve do devedesteih godina 20. stoljeća.

Draga braćo i sestre! Misao vodilja današnjih liturgijskih čitanja jest poziv na PONIZNOST i NESEBIČNOST. U životu obično se bogati druže s bogatima, odlični s odličnima, učeni s učenima, siromašni sa siromašnima, svaki prema svome staležu i društvenom položaju. A zanimljivo je, a izgleda gotovo paradoksalno da se najmoćnijem, najbogatijem i najuzvišenijem na svijetu - Bogu više sviđaju mali, ponizni, siromašni, nemoćni. Zato Isus i veli "Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko", a i u današnjem Evanđelju stoji: "Svaki koji se uzvisi bit će ponižen, a koji se ponizi bit će uzvišen".

Isus je imao dobro oko i srce i dušu za svakoga od nas. Danas nam nudi dva važna naputka: Jedan se odnosi na ponašanje, a to je poziv na PONIZNOST, a drugi na sposobnost da budemo darežljivi prema bližnjima tj. da budemo NESEBIČNI.

Kao ljudi skloni smo griješiti, često krhki i slabi u napasti smo da se uzoholimo i tako odstupimo od zadanih Isusovih naputaka. Nato nas nuka glas Sotone koji je uvijek u oporbi s Bogom. Neću slušati, neću služiti, neću vjerovati i tako neprestano neću i neću ... Uvijek oporba i oporba prema onome što Bog želi!

Najčešće se to zlo očituje u našim svakodnevnim međusobnim odnosima, u borbi za prva mjesta, za bolji društveni položaj, za liderstvo u skupini.

Svaki koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje biti će uzvišen. Svaki je čovjek za sebe neponovljiv original. Svaki čovjek ima svoju specifičnu vrijednost i nije moguće da je mjeri s vrijednošću drugoga čovjeka. Ljudi se ne mogu kopirati. Neka svatko bude ono što jest. I naš župnik Adam bio je čovjek i original svog vremena – teškog vremena, ali je svojom poniznošću, jednostavnošću i dobrotom sačuvao vjeru ovoga naroda i ostao mnogima u dragome sjećanju. Iz ove crkve u kojoj je 35 godina Bogu i čovjeku vjerno služio danas uzižemo vapaja pred Božje milosrdno srce. Neka Bog, Otac milosrđa nagradi svako njegovo dobro djelo, neka ga ispuni svojim svetim mirom i zahvalom i nagradi svaki njegov životni križ i muku. A svi mi nastojmo slijediti tu poniznost i jednostavnost župnika Adama.

Ponašajmo se i mi jednostavno i ponizno da se svi naši bližnji i siromašni, i neuki mogu zajedno s nama pojaviti u prijateljstvu i bratskoj ljubavi. Nemojmo birati prva mjesta, nego birajmo dobrotu, međusobno uvažavanje i nesebično darivanje. Ljubav je najveća kad se daje. Budimo dobri, ne samo onima koji su nam dobri, nego svim ljudima. Amen.