Riječ Svetog Oca

Nema života tamo gdje je egoizam

Ta jasna Isusova sigurnost o uskrsnuću u potpunosti se temelji na vjernosti Boga koji je Bog života. Zapravo iza pitanja saduceja krije se jedno dublje pitanje: ne samo čija će biti žena koja je bila udovicom sedmorici muževa, nego čiji će biti njezin život. Sumnja je to koja muči ljude svih vremena, pa i nas: što će nakon ovog zemaljskog hodočašća biti od našega života? Hoće li pripasti ništavilu, smrti?

Isus odgovara da život pripada Bogu, koji nas ljubi i veoma se brine o nama, do te mjere da je povezao svoje ime s našim: on je „Bog Abrahamov, Bogom Izakov i Bog Jakovljev. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive“ (rr. 37-38). Život postoji tamo gdje postoji povezanost, zajedništvo, bratstvo i taj je život jači od smrti kad se temelji na istinskim odnosima i vezama vjernosti. Naprotiv, nema života tamo gdje postoji umišljenost da je dosta pripadati samom sebi i živjeti kao otok: u tim stavovima prevladava smrt. To je egoizam. Ako živim za sebe, u svome srcu sijem smrt. Neka nam Djevica Marija pomogne živjeti svaki dan u perspektivi onoga što govorimo u posljednjem dijelu Vjerovanja: „Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka“. Iščekivati vječni život.
10.11.2019.

„Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem” (Dj 17, 23). Pavao na Areopagu: primjer inkulturacije vjere u Ateni

Pavao ne gleda grad Atenu i poganski svijet s neprijateljstvom nego očima vjere. I to nas potiče zapitati se o načinu na koji mi gledamo na naše gradove: promatramo li ih ravnodušno? S prezirom? Ili s vjerom koja prepoznaje Božju djecu usred bezimenog mnoštva? Pavao bira pogled koji ga potiče premostiti jaz između evanđelja i poganskog svijeta. U srcu jedne od najpoznatijih institucija drevnog svijeta, Areopaga, on odjelotvoruje izvanredan primjer inkulturacije poruke vjere: naviješta Isusa Krista idolopoklonicima i to ne čini tako da ih napada, nego postajući „pontifeks, graditelj mostova“ (Homilija u Svetoj Marti, 8. svibnja 2013.).

Pavao za polazište uzima žrtvenik u gradu posvećen „Nepoznatom Bogu“ (Dj 17,23) – bio je ondje žrtvenik s natpisom „Nepoznatom Bogu“; nije bilo nikakve slike ili lika, ništa, samo taj natpis. Polazeći od te „pobožnosti“ nepoznatome bogu, ne bi li se uživio u svijet svojih slušatelja, on izjavljuje da Bog „živi među građanima“ (Evangelii gaudium, 71) i „ne skriva (se) onima koji ga traže iskrena srca, premda to čine nasumce“ (ibid.). Upravo tu prisutnost Pavao nastoji otkriti: „Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem“ (Dj 17, 23).

Kako bi otkrio identitet boga kojem se Atenjani klanjaju, Apostol polazi od stvaranja, to jest od biblijske vjere u Boga objave, kako bi došao do otkupljenja i suda, to jest do kršćanske poruke u pravom smislu riječi. Pokazuje nesrazmjer između veličine Stvoritelja i hramova koje je čovjek sagradio te objašnjava da se Stvoritelj uvijek daje objaviti da ga svatko može pronaći.
6.11.2019.

Bog osuđuje grijeh, ali nastoji spasiti grešnika

I ovo je važno: nije Zakej taj koji je prvi uputio pogled, nego Isus, koji među mnoštvom lica koja su ga okruživala – mnoštvo –, traži upravo to lice. Milosrdni Gospodinov pogled seže do nas prije nego što mi sami shvatimo da nam je potreban za spasenje. I ovim pogledom božanskog Učitelja počinje čudo obraćenja grešnika. Naime, Isus ga zove i oslovljava ga imenom: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući“ (r. 5). Ne prekorava ga, nije mu očitao „bukvicu“; kaže mu da mora k njemu: „mora“, jer je to Očeva volja. Usprkos mrmljanjima ljudi, Isus se odlučuje zaustaviti se u kući tog javnog grešnika.

I mi bismo se zgrozili tim Isusovim ponašanjem. Ali prezirom i zatvorenošću prema grešniku ne postiže se ništa drugo osim to da ga se izolira i da on još više otvrdne u zlu koje čini protiv sebe i protiv zajednice. Bog, naprotiv, osuđuje grijeh, ali nastoji spasiti grešnika, on ga traži kako bi ga vratio na pravi put. Onome tko se nikada nije osjećao traženim od Božjeg milosrđa teško je shvatiti izvanrednu veličinu djelâ i riječi kojima Isus pristupa Zakeju. Isusovo prihvaćanje i pažnja prema njemu dovode ovog čovjeka do jasne promjene mentaliteta: u trenu shvaća koliko je bijedan život u kojem je čovjek toliko obuzet novcem da krade od drugih i navlači na sebe njihov prezir. Imati Gospodina ondje, u svome domu, pomaže mu sve vidjeti drugačijim očima, pa i s malo nježnosti kojom je Isus njega gledao. I njegov se način gledanja i korištenja novca također mijenja: gesta grabeži zamjenjuje se gestom darivanja. Naime, odlučuje dati polovicu onoga što ima siromašnima i vratiti četverostruko onome koga je prevario (usp. r. 8).
3.11.2019.

Svetost je dar i poziv

Dakle, svetost znači živjeti u punom zajedništvu s Bogom, već sada, tijekom ovog zemaljskog hodočašća. Ali svetost, osim što je dar, također je poziv, opći poziv svih nas kršćana, Kristovih učenika; ona je put punine kojim je svaki kršćanin pozvan kročiti u vjeri, nastavljajući ići prema posljednjem cilju, odnosno konačnom zajedništvu s Bogom u vječnome životu. Svetost tako postaje odgovor na Božji dar, jer se očituje kao preuzimanje odgovornosti.

U toj perspektivi, važno je preuzeti na sebe ozbiljnu i svakodnevnu obvezu posvećenja u uvjetima, u dužnostima i okolnostima našega života, nastojeći svaku stvar živjeti s ljubavlju i milosrđem. Sveci, koje slavimo danas u liturgiji, braća su i sestre koji su prihvatili u svome životu da trebaju to Božje svjetlo, prepuštajući mu se s povjerenjem. A sada, pred Božjim prijestoljem (usp. Otk 7, 15), na sve vijeke pjevaju njegovu slavu. Oni čine „Sveti grad“, prema kojemu mi, hodočasnici u ovom „zemaljskom gradu“, gledamo u nadi, kao na naš posljednji cilj.

Kročimo prema onom „svetom gradu“ gdje nas čekaju ta sveta braća i sestre. Istina je, umorni smo od napornog i tegobnog hoda, ali nada nam daje snagu za ići naprijed. Gledajući njihov život, potaknuti smo ugledati se u njih. Među njima su mnogi svjedoci svetosti „’iz susjedstva’, svetosti onih koji žive u našoj blizini i odraz su Božje prisutnosti“ (apost. pob. Gaudete et exultate, 7). Draga braćo i sestre, spomen svetaca navodi nas podići oči k Nebu: ne zato da zaboravimo zemaljsku stvarnost, nego da se s njom uhvatimo u koštac s većom hrabrošću, s većom nadom. Neka nas svojim majčinskim zagovorom prati Marija, naša presveta Majka, znak utjehe i sigurne nade.
1.11.2019.

„Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!“ (Dj 16, 9). Kršćanska vjera stiže u Europu

Tamničar koji se, misleći da su svi zatvorenici pobjegli, sprema počiniti samoubojstvo, jer su tamničari plaćali vlastitim životom ako bi tko od zatočenika pobjegao; ali Pavao mu viče: „Svi smo ovdje!“ (Dj 16, 27-28). Ovaj ga zatim pita: „Gospodo, što mi je činiti da se spasim?“ (r. 30). Odgovor je: „Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!“ (r. 31). U tom trenutku očaja pojavljuje se Kristova svjetlost koja spašava. Usred noći tamničar ih uze, opra im rane te se odmah krsti.

U tom se trenutku događa promjena: usred noći tamničar zajedno s obitelji sluša Gospodinovu riječ, ugošćuje apostole, pere im rane – jer su ih pretukli – i zajedno sa svojima prima krštenje; zatim obradovavši se „što je povjerovao Bogu“ (r. 34), pripravlja stol i poziva Pavla i Silu da ostanu s njima: trenutak utjehe! Usred noći toga bezimenog tamničara blista Kristovo svjetlo i pobjeđuje tmine: padaju okovi srca, a u njemu i članovima njegove obitelji rađa se radost kakvu još nikada nisu iskusili. Tako Duh Sveti vrši poslanje; od početka, od Pedesetnice pa nadalje On je protagonist poslanja. I vodi nas naprijed, želi da budemo vjerni pozivu na koji nas potiče Duh. I to kako bismo donosili evanđelje
30.10.2019.

Otvarati nove putove navještaja

Tijekom Sinode smo se to pitali, želeći započeti nove putove u navještaju evanđelja. Naviješta se samo ono što se živi. Kako bismo živjeli na Isusov način, kako bismo živjeli na način evanđelja, moramo izići iz sebe. Osjetili smo dakle poticaj da zaplovimo na pučinu i napustimo ugodne obale naših sigurnih luka te uđemo u duboku vodu: ne u močvarne ideološke vode, već na otvoreno more gdje nas Duh poziva da bacimo svoje mreže.

Za put koji nam predstoji zamolimo zagovor Djevice Marije, koju se časti i ljubi kao Kraljicu Amazonije. To je postala ne osvajanjem, nego „inkulturiranjem“: poniznom hrabrošću majke postala je zaštitnicom svojih malenih, obrana potlačenih. Uvijek idući prema kulturi narodâ. Ne postoji kultura koja služi kao standard, ne postoji čista kultura, koja čisti ostale; postoji evanđelje, čisto, koje se inkulturira. Njoj, koja je u siromašnoj kući u Nazaretu brinula za Isusa, povjerimo najsiromašniju djecu i naš zajednički dom.
27.10.2019.

„Bog… i poganima otvori vrata vjere“ (Dj 14, 27). Poslanje Pavla i Barnabe i Sabor u Jeruzalemu

Jeruzalemsko zborovanje nudi nam važno svjetlo o načinima kako se možemo nositi s razlikama i tražiti „istinu u ljubavi“ (usp. Ef 4, 15). Podsjeća nas da se crkvena metoda rješavanja konflikata temelji na dijalogu sačinjenom od pažljivog i strpljivog osluškivanja i razlučivanja koje se provodi u svjetlu Duha. Duh Sveti je, naime, taj koji pomaže prevladati zatvorenosti i napetosti i djeluje u srcima tako da, u istini i u dobroti, uzmognu prispjeti jedinstvu. Ovaj nam tekst pomaže razumjeti sinodalnost. Zanimljivo je kako pišu Pismo: apostoli počinju riječima: „Duh Sveti i mi mislimo da…“. Prisutnost Duha Svetoga je svojstvena sinodalnosti, u protivnom to nije sinodalnost, to je govornica, parlament, nešto treće…
23.10.2019.

Svi krštenici trebaju surađivati u naviještanju evanđelja

U današnjim izmijenjenim okolnostima poruka Benedikta XV. još uvijek je aktualna i potiče nas nadići napast svake autoreferencijalne zatvorenosti i bilo kojeg oblika pastoralnog pesimizma, kako bismo se otvorili radosnoj novosti evanđelja. U ovom našem dobu, obilježenom globalizacijom koja bi trebala biti solidarna i poštivati posebnost narodâ, no naprotiv još uvijek trpi od homologacije i starih sukoba moći koji potiču ratove i uništavaju planet, vjernici su pozvani nositi posvuda, s novim poletom, blagovijest da u Isusu milosrđe pobjeđuje grijeh, da nada svladava strah, da bratstvo pobjeđuje neprijateljstvo. Krist je naš mir i u Njemu je svaka podjela prevladana, samo u Njemu je spasenje svakog čovjeka i svakoga naroda.

Da bismo u potpunosti živjeli poslanje postoji jedan neophodan uvjet, a to je molitva, gorljiva i neprestana molitva, prema Isusovom učenju proglašenom također u današnjem Evanđelju, u kojem on kazuje prispodobu o tome „kako valja svagda moliti i nikada ne sustati“ (Lk 18, 1) Molitva je prva podrška Božjeg naroda za misionare, puna ljubavi i zahvalnosti za njihov težak zadatak naviještanja i darivanja svjetla i milosti evanđelja onima koji ga još nisu primili. Danas je dobra prilika da se zapitamo: molim li za misionare? Molim li za one koji idu daleko da donesu Božju riječ svjedočenjem? Razmišljajmo o tome. Neka Marija, Majka svih naroda, svakodnevno prati i štiti misionare evanđelja.
20.10.2019.

„Bog nije pristran“ (Dj 10, 34). Petar i izlijevanje Duha Svetoga na pogane

Za taj čudesni događaj – to je prvi put da se takvo nešto dogodilo – doznalo se u Jeruzalemu, gdje braća, sablažnjena Petrovim ponašanjem, upućuju mu oštri prijekor (usp. Dj 11, 1-3). Petar je učinio nešto što je izlazilo izvan okvira uobičajenog, izvan okvira zakona i zato ga kore. Ali nakon susreta s Kornelijem, Petar je slobodniji od sebe i više u zajedništvu s Bogom i drugima, jer je vidio Božju volju u djelovanju Duha Svetoga. Može, dakle, razumjeti da izabranje Izraela nije nagrada za zasluge, nego znak besplatnog poziva da bude posrednikom Božjega blagoslova među poganskim narodima.

Draga braćo, od prvaka apostolskog učimo da evangelizator ne može biti zapreka Božjem stvaralačkom djelu koji „hoće da se svi ljudi spase“ (1 Tim 2, 4), već onaj koji potpomaže susretu srcâ s Gospodinom. A mi, kako se mi ophodimo prema svojoj braći, posebno s onima koji nisu kršćani? Jesmo li zapreka za susret s Bogom? Ometamo li njihov susret s Ocem ili ga olakšavamo?
16.10.2019.

Aperuit illis. Apostolsko pismo u obliku motu propria Svetoga Oca Franje kojim se ustanovljuje Nedjelja Božje riječi

Ovim Pismom želim odgovoriti na mnoge zamolbe koje su mi pristigle od Božjeg naroda da se u čitavoj Crkvi u jedinstvu nakanâ slavi Nedjelja Božje riječi. Već je postalo uvriježeno da kršćanska zajednica odvaja trenutke za razmišljanje o važnosti koju Božja riječ zauzima u svakodnevnome životu. U raznim mjesnim Crkvama poduzete su brojne inicijative kako bi Sveto pismo postalo sve dostupnije vjernicima, tako da u njima poraste zahvalnost za tako velik dar te se predano trude živjeti ga u svakodnevici i dosljedno ga i odgovorno svjedočiti.

Drugi vatikanski sabor je dogmatskom konstitucijom Dei Verbum dao veliki poticaj za ponovno otkrivanje riječi Božje i taj tekst zaslužuje da se stalno nad njim razmišlja i da ga se živi. U toj je konstituciji jasno izložena narav Svetoga pisma, njegovo prenošenje s naraštaja na naraštaj (Drugo poglavlje), njegovo božansko nadahnuće (Treće poglavlje) koje obuhvaća Stari i Novi zavjet (Četvrto i Peto poglavlje) i njegova važnost za život Crkve (Šesto poglavlje). Ne bi li unaprijedio to učenje Benedikt XVI. je 2008. godine sazvao sinodu na temu “Riječ Božja u životu i poslanju Crkve” nakon koje je napisao apostolsku pobudnicu Verbum Domini koja je prijeko potrebna pouka za naše zajednice[1]. U dokumentu se posebno produbljuje performativnu narav Božje riječi, osobito u bogoslužju u kojem dolazi do izražaja njezin izrazito sakramentalni značaj.[2]

Dobro je stoga da u životu našega naroda nikada ne nestane tog odlučnog odnosa sa živom riječi koju se Gospodin nikada ne umara upućivati svojoj Zaručnici, kako bi ona mogla rasti u ljubavi i svjedočenju vjere.
14.10.2019.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr