Granešina: „Velečasni, došli smo k vama samo da ne budete sami!“

20.11.2020.



FOTOGALERIJA


»Nije lako župniku promatrati kako se ono što je radio pretvara u ruševine, ali kako je i sam rekao, to je samo crkva – zgrada. Ona živa Crkva, koju Bog gradi, možda tako postaje još i jača.«, riječi su zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na završetku euharistijskoga slavlja proslave župne svetkovine Male Gospe u Granešini u kojem je, s obzirom da je župna crkva Rođenja Blažene Djevice Marije u potresu 22. ožujka ove godine teško stradala, najavio izgradnju privremenoga bogoslužnog prostora. Budući da su ovih dana izliveni temelji za budući privremeni bogoslužni prostor, o situaciji u župi, izazovima i zahtjevima pastoralnoga rada razgovarali smo sa župnikom župe u Granešini vlč. Josipom Balogom.


FOTO: Detalj župnikovoga zapisa iz župne spomenice

 

Vjerojatno ste već puno puta pričali kako Vam je izgledalo to nedjeljno jutro 22. ožujka. Danas, gotovo osam mjeseci kasnije, je li ono, unatoč stradanjima, ipak donijelo i nešto dobra?


Poslije puno stresa, potres je zaista otkrio neke stvari koje sam tek sada više uočio nego prije. Jedna od tih stvari je nevjerojatna angažiranost mladih u župi. Oni su odmah nakon potresa došli i željeli ići iz crkve spasiti što se spasiti da. Tog dana oko podneva došlo je i sedamdesetak Bad blue boysa koji su također htjeli ići u raščišćavanje crkve. Mladi su, unatoč golemoj opasnosti jer se još uvijek sve treslo, dolazili ovdje kako bi iz crkve spasili što je god bilo moguće: kipove, slike ili klupe koje su ostale neoštećene. Dolazili su tu i kad nismo imali više što raditi. Došli bi i rekli: „Velečasni, želimo biti tu samo da budemo s Vama“. To me je u tome trenutku držalo. Toliko sam bio pogođen svime i da nije bilo te podrške mladih možda bih klonuo duhom. Od toga trenutka, iako je u župi djelovala jedna grupa mladih koji su i prije bili vrlo vezani uz crkvu, primjerice čitači, te bili spremni bilo što učiniti i brinuti se za sirotinju u župi, sada se je pokrenula jedna, mogu reći, lavina - njih četrdesetak koji su se na poseban način zbližili. Tim potresom nastalo je jedno veliko zajedništvo koje je premostilo određene podjele koje su u župi postojale. Nestale su mnoge barijere i zaziranja jednih od drugih. Ta grupa od njih četrdesetak su kao braća. Umrežili su se. To je posebno dolazilo do izražaja kod organizacije misa koje smo proteklih dvadeset nedjelja imali vani. Oni su sve dogovarali, tko će svake subote doći ujutro iznijeti klupe van, prirediti za misu, tko će biti na poldanici ili na večernjoj misi te poslije to sve pospremiti. Kad je naš nadbiskup kardinal Bozanić pohodio župu na Malu Gospu, poslije mise je zaželio vidjeti crkvu. Za njim su kroz Kalvariju krenuli i mladi. Bila je to dirljiva slika. On me upitao: „Pa gdje si ih skupio?“. Rekoh: „Nisam ih ja skupio, došli su sami.“ U čitavoj ovoj teškoj situaciji to zajedništvo, solidarnost i požrtvovnost mladih koji su u svakome trenutku spremni učiniti sve što god treba za Crkvu i župu, meni su velika utjeha i ohrabrenje.


FOTO: Kardinalov pastirski pohod Granešini na Malu Gospu ove godine

 

Što je sve u potresu oštećeno na i u crkvi te u kakvome je ona trenutnome stanju s obzirom da se crta rasjeda nalazi točno ispod nje, cca 5km? Postoje li naznake što će s njom biti u budućnosti? Čeka li ju obnova, ponovna izgradnja baš kao i nakon potresa 1880. ili prenamjena?


Davno sam čuo, i uvijek mi se ta misao vraća, da je crkva izgrađena na nepovoljnome terenu - klizištu. To klizište bilo je posebno vidljivo na prostoru iza crkve gdje se pukotina stalno povećavala i naočigled se vidjelo da će zid jednom puknuti, a zemljište prokliziti. Zbog toga sam, još prije deset godina, kontaktirao nadležne kako bi se izvidjela mogućnost učvršćenja. Tada mi je jedan gospodin u zavodu gdje sam se raspitivao pokazao jedan obimni elaborat u kojem je već davno bila rađena ekspertiza zemljišta i terena i rekao mi je ove riječi: „Velečasni, što god vi poduzeli na tom terenu s tim zidom, preostaje vam samo moliti se Bogu da ne dođe potres jer ta će se crkva srušiti.“ No, mi smo ipak taj zid napravili; 24 pilota, 15m u zemlju, armirani beton. Sad mi statičari kažu da to nismo napravili, crkva bi se bila potpuno srušila. Taj ju je zid sada spasio. No, ne i njezinu unutrašnjost.




FOTO: Pogled prema koru i uništene orgulje

Kad sam toga 22. ožujka ujutro nakon potresa, kojeg sam, eto tu, dočekao u kući, istrčao van, počeli su se ljudi okupljati na parkiralištu gdje nema nikakvih zgrada. Grabili su djecu iz kreveta, zamotali ih u deke i došli tu na sigurno. Ja sam gledao prema crkvi i vidio da je toranj napuknut na dva mjesta, ali sama lađa crkve nikakvih oštećenja. Krovište isto. Nijedan crijep nije pao. Ništa nisam slutio što se u crkvi dogodilo. Došla je sakristanka s. Branislava i još dva mladića te sam zajedno s njima otišao u crkvu iznijeti Presveto. Dakle, ne znajući što se u crkvi dogodilo. Kad smo otvorili vrata, imao sam što vidjeti. Još se dizala prašina u crkvi od toga udara. Prvo, nismo ni računali na drugi udar te da će se on dogoditi. Ja sam brzo uzeo u sakristiji ključ, otvorio svetohranište i uzeo Presveto. Ti dečki su uzeli dva kipa, onaj iz 15. stoljeća Gospe Granešinske koja je isto pala i oštećena je, te jedan kip Gospe Fatimske o čemu ću kasnije ispričati jer osjećam potrebu da se to mora čuti. I s ta dva kipa i s Presvetim smo izašli iz crkve. Časna se sjetila u zadnji čas isključiti struju. Hvala Bogu da je to napravila jer kad bi tih pet zvona u zvoniku zazvonilo, mislim da bi se zvonik od silnih vibracija srušio. Izašli smo van i odnijeli Presveto u samostan. Nije prošlo nekoliko minuta, kad se dogodio drugi potres.



U crkvi smo zatekli ovu situaciju: pao je kompletni strop, od kora sve do svetišta, jedino je ostalo jedno dva metra iznad samoga glavnog oltara. Da se potres dogodio u vrijeme mise, i ja kod oltara i svi ljudi koji bi bili u sredini crkve, bismo poginuli. Orgulje su potpuno uništene. Na njih je pao strop i to je sad samo hrpa metala i drva. Došao je iz Ministarstva kulture jedan gospodin i vidjevši orgulje samo je rekao da se može napisati otpis jer da se tu nema što spašavati. Oltar na kojem sam imao misu, čvrsti mramorni oltar, njegova menza je pukla i potpuno je zatrpan velikom hrpom cigle koja je pala. Pokrajnje lađe su napuknule, no strop nije pao tako da su pokrajnji oltari ostali neoštećeni: oltar Žalosne Gospe, oltar Presvetoga Trojstva i oltar Srca Isusova. Ostalo je svega šest sedam klupa u sredini crkve koje su ostale neoštećene. Dva kristalna lustera ostali su pod ruševinama.



Vraćam se na maleni kip Gospe Fatimske koji smo dobili prije četiri-pet godina od jedne obitelji koja je bila na hodočašću u Fatimi, a koji nisam imao gdje drugdje staviti pa sam ga stavio na oltar Srca Isusova čiji je kip velik jedno metar i pol. Taj je kip bio iznad u svojoj niši na oltaru, a ispred njega sam stavio kip Gospe Fatimske. Ne znam što se dogodilo i kako je kip Srca Isusova, taj ogromni kip padao i kuda je padao, ali morao je pasti preko tog Gospinog kipa. Njega smo našli na podu s odlomljenom glavom. A kip Gospe Fatimske je stajao na svom mjestu nepomaknut i netaknut. Ponavljam, kip Srca Isusova morao je pasti preko nje. Ne znam kako se to dogodilo, ali iako nisam sklon prebrzo proglašavati čuda, čudo je da je Gospin kip ostao nepomaknut i netaknuti unatoč potresu i unatoč tome što ga je kip Srca Isusova prilikom svoga pada morao srušiti.


 
FOTO: Župnik Balog kraj oltara Srca Isusova na kojem se nalazio kip Gospe Fatimske
 

FOTO: Župnik Balog kraj spomen-ploče svojem prethodniku župniku Stjepanu Mikecu koji je župnikovao za vrijeme potresa 1880.

Mnogi me pitaju kad će se ići u raščišćavanje crkve, no problem je što još na stropu stoje tri lukâ koji su se od zidova odvojili jedno desetak centimetara i za koje statičari, koji su bili u crkvi, kažu da im nije jasno kako još uvijek stoje. Dakle, svaki čas mogu pasti pa se u crkvu ne smije ulaziti ni bilo što poduzimati dok se ne nađe neko rješenje koje bi jamčilo sigurnost. Ali o tom će odlučivati mjerodavni, među kojima napose Ministarstvo kulture i medija. Hoće li se ići u obnovu te crkve, ne znam. Ako se bude i išlo, ne znam tko će naći ta financijska sredstva. Jedan stručnjak inženjer rekao mi je: „Velečasni, ako se to odluči obnavljati, tu se neće raditi o desetinama milijunima kuna, nego eura.“ Dijelim mišljenje s mnogima koji smatraju da nema smisla obnavljati crkvu koja je gotovo srušena i koja je već više puta stradala u potresu, a nalazi se na mjestu rasjeda i klizišta. Napominjem i da je u potresu također oštećena i filijalna kapela Svetoga Križa koja je, nažalost, za rušenja.


 

Župna crkva neizostavna je sastavnica identiteta Granešina. Što na sve kažu župljani koji su ovdje primali sakramente, „hranili“ se i ohrabrivali Božjom riječju i Euharistijom?


Jako, jako su potreseni. To se vidjelo posebno na nedjeljnim misama koje smo slavili u dvorištu, a koje su okupile i one koje prije nikada nisam vidio u crkvi. I upravo ti koji prije nisu imali neke povezanosti s Crkvom i župom izražavali su žalost jer je stradalo nešto njihovo: „Tu sam se krstio, tu sam se krizmao, tu sam se vjenčao ...“. Prve sam nedjelje na misi, nakon što su odobrena ponovna slavljenja misa s narodom, rekao: „Evo, dragi vjernici, sad smo u situaciji u kakvoj jesmo. Sigurno je to jedna velika kušnja i za mene i za sve vas. Ali vas molim, sada je trenutak da se pokaže ljubav prema župi i život sa župom. Bilo bi tužno kad bi sada neki zbog toga jer nemamo crkve, išli na mise u druge župe. Sad se pokazuje vaša vjera i koliko ozbiljno shvaćate pripadnost svojoj župi.“ Malo mi je žao što se broj vjernika na misi smanjio od kad smo se zbog radova u dvorištu i jesenskih dana preselili k časnim sestrama u Duhovni centar gdje zbog epidemioloških mjera ne može prisustvovati velik broj vjernika. No, vjerujem i nadam se da će se taj broj povećati kada se podigne privremeni bogoslužni prostor.




 

Zagrebačka nadbiskupija pobrinula se da se za pastoralne potrebe župljana napravi montažni objekt od 450 četvornih metara koji će služiti za bogoslužja. Kako ide gradnja budućega duhovnog doma Granešine?


Ta gradnja je, barem ovdje u Granešini, već mogla biti kompletno gotova i već smo mogli iznutra urediti prostor i najmanje dva mjeseca biti u „crkvi“da je bilo razumijevanja mjerodavnih institucija, napose Ministarstva kulture i medija te konzervatorskog zavoda. Naime, cijeli ovaj prostor iza gospodarskih zgrada, koji se nalazi na ravnici, je župni i bilo bi najjednostavnije i najpovoljnije za izgradnju privremenoga bogoslužnog prostora. Međutim, mjerodavni to nisu dopustili jer je ta livada zaštićena kulturna baština i u zelenoj zoni u kojoj se ne smije ništa graditi. Nakon svih peripetija, uvjeravanja i molbi, dopušteno nam je graditi ovdje usred dvorišta. Argument koji se koristio protiv izgradnje na nižem terenu da će to biti „šaka u oko“ i da će se zatvoriti pogled prema Kalvariji, nelogično ne vrijedi za dopuštenje gradnje ovdje na višem prostoru gdje će sasvim sigurno zatvoriti pogled prema Kalvariji. Sve te peripetije oko izgradnje privremenoga bogoslužnog prostora oduzele su nam više snage i živaca, nego sam potres. Nepotrebno smo uništili skladno uređeno dvorište gradnjom temelja i temeljne ploče za koje mi je izvođač radova rekao da garantira da bi se na njima mogla izgraditi nova crkva. Hvala Bogu što nam je ostala neoštećena vjeronaučna dvorana koja će sada služiti kao sakristija, dvorana za vjeronauk, pjevačke vježbe i što god bude trebalo. Radovi na temeljima i temeljnoj ploči počeli su 24. rujna. Prije petnaestak dana su izbetonirani. „Čekamo još desetak dana.“, kaže izvođač radova pa se nadam da bismo oko 25. studenoga počeli s montiranjem privremene župne „crkve“. Nadamo se da bi to najviše trajalo 14 dana tako da vjerujem da bismo možda polovicom ili krajem adventa pred Božić imali „crkvu“ koju će, dakako, onda trebati, opremati iznutra. Sad sam već naručio oltar, stalak za svetohranište, svetohranište, ambon i sve kao da gradimo novu crkvu. Trebat će riješiti grijanje, električne instalacije i mnogo toga što pred nas postavlja zahtjevne financijske izdatke.



 

Postoji li potreba te na koji se način i drugi mogu uključiti u obnovu ne samo crkve, već i župnog dvora te obiteljskih domova, pribavljanje određenih potrepština i sl.?


Što se tiče obiteljskih domova, ovdje u Granešini jest bilo nekih oštećenja, i prema mojim informacijama, dvije do tri kuće su ozbiljnije oštećene. O nekim velikim ruševinama i potrebama rušenja obiteljskih objekata, nisam čuo. Što se tiče pomoći, zahvalni smo za svaku pomoć koji smo primili kao i onu koju ćemo primiti. Svi koji žele mogu nam se javiti.



 

 Ujedno, oštećen je i župni dvor pa ste stanovali kod časnih sestara Kćeri Božje ljubavi. One su također, kako je rekao Kardinal župljanima, predvodeći proslavu Male Gospe u rujnu ove godine, zajedno s Vama bile „okrepa, podrška, ali i znak“.


Da, župni dvor je također oštećen napose na gornjem katu. U prizemlju se ne vide oštećenja jer su svi zidovi u „knaufu“, a što se ispod njih krije, ne znamo. Statičari su procijenili da nema opasnosti. Nakon potresa sam bio do prije tri tjedna podstanar u Duhovnome centru kod časnih sestara koje su me primile. Zahvaljujem im se i lijepo mi je bilo tamo. Međutim, jednostavno niste doma. S druge strane bilo mi je posve nepraktično s obzirom na brojne župničke obveze i administraciju. Uspjeli smo osposobiti župni dvor, postaviti ponovno sve priključke i obnoviti u potresu dimnjacima oštećen krov. Što će dalje biti i kako će teći obnova župnoga dvora, koji je također zaštićeni spomenik kulture, moramo čekati odluku mjerodavnih. Što se tiče časnih sestara Kćeri Božje Ljubavi, koje su tu u Granešini od 1969., stvorio sam jednu zaista lijepu suradnju, a ova situacija je pokazala koliki je blagoslov za župu imati časne sestre.

 

Zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić prilikom pohoda Granešini iskazao je podršku i zajedništvo, istaknuvši „da smo, nakon potresa, svi povezaniji te da smo, unatoč tome što se ruševine zbrajaju, više usmjereni na ono bitno što Bog, koji je uvijek s nama, od nas očekuje“. U ovim izazovnim vremenima i neizvjesnoj svakodnevnici, što biste za kraj poručili župljanima i vjernicima, posebice mladima?


Nisam čovjek od velikih poruka i riječi. Velika mi je bila trauma što Veliki tjedan nismo mogli proslaviti u crkvi. Na Veliku subotu, kada inače nakon bdijenja bude prepuna i crkva i crkveno dvorište te sve vrvi od života, sve bude raspjevano i radosno, ja sam ove godine sjedio na dvorištu i plakao. Palo mi je napamet pozvati jednog od mladih koji se razumiju u tehniku i odlučio sam snimiti uskrsnu poruku župljanima. Poruku smo postavili na Facebook stranicu Župe i, kako su mi rekli, na Uskrs ju je slušalo preko šest tisuća ljudi. I bile su divne reakcije. Govorio sam kako sam mogao u tom času, iz srca. Svojim bih župljanima poručio neka ostanu tako dobri. To ne govorim zato da bih se nekome omilio, nego zaista da ostanu tako dobri duhom crkvenosti kakav su imali dosada. Dakako, župa je velika, ima oko tisuću osamsto obitelji. Nažalost, više je onih koji u crkvu ne idu, nego koji idu. Ali, ti koji idu, ti su zaista ljudi vjere, ljudi crkvenosti, spremni učiniti što god mogu za župu. Moram s vama podijeliti jedno takvo svjedočanstvo ljubavi prema Crkvi. Živimo u teškoj situaciji punoj nesigurnosti i onda vam dođe baka koja teško živi od minimalne mirovine s željom da svaki mjesec odvojio jedan dio za pomoć u gradnji ovoga privremenog bogoslužnog prostora. I ne samo ta baka, već i mnogi drugi njoj slični. Pokazuje se istinito ono što sam negdje pročitao: „Crkva živi od obećanja bogatih i darova siromašnih“. Bogati brzo obećaju, ali još brže zaborave. Ali, idemo naprijed! Svaki put kad mislim da smo na kraju i da ne ćemo imati sredstava za sve potrebno, Bog providi. Mladi neka mi isto ostanu kakvi jesu. Sada među njima imam one koji su prije znali reći da bi radije umrli nego stali na ambon pa nešto pročitali, a koji su postali revni čitači. Spremni su odazvati se na bilo koji drugi angažman u župi. Uistinu sam sretan zbog te njihove angažiranosti i mislim da će ova župa iz ove tuge roditi jednim jačim duhovnim, crkvenim životom. I da će tu još biti mnogo radosti. Zahvaljujući tim ljudima, napose mladima, ova Župa ima budućnost.
 
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr