Srce i riječ za Vukovar

20.11.2019.




U utorak 19. studenoga 2019. godine u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu održana je Akademija "Srce i riječ za Vukovar" prigodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. 

Mjeseca studenog, od ratne 1991. godine - neprestano, hrvatski narod obnavlja sjećanje na hrvatske branitelje, dragovoljce i civile koji su podnijeli mnogobrojne strahote, zla, krvoprolića, patnje za život, mir i slobodu cijele Domovine. Unatoč nesmiljenoj velikosrpskoj agresiji, dobro opremljenoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji, početnim porazima te slaboj i malobrojnoj hrvatskoj vojsci, težnja i želja Hrvata za neovisnošću i san o samostalnoj državi bili su glavni pokretač da se odvaže i krenu u borbu, makar „goli, bosi i gladni“. Išli su nadajući se da je smisleno boriti se za ideale i san u koji vjeruju i očekuju da će se realizirati, ali na taj im je put stala ravnodušnost i pokvarena, kukavička, barbarska, osvetoljubiva, divlja, ohola, sotonska, bezbožnička, neobrazovana, robovlasnička ljudska narav onih osoba koje žele samo iskorištavati i gospodariti nad drugima kako bi postigli svoj cilj ne pazeći na dostojanstvo ljudskog života. Kako piše Marin Držić rat je poguba ljudske naravi.



Nitko, naime, nije mogao vjerovati da će se na kraju dvadesetog stoljeća uz toliki znanstveni, civilizacijski i kulturni napredak čitavog čovječanstva dogoditi toliki masakr i izraz sirove mržnje u Vukovaru, Škabrnji, Slunju, Zadru, Osijeku, Šibeniku, Petrinji, Pakracu, Lipiku i mnogim drugim mjestima dilje naše Domovine. Navod Apostola Pavla Iz dana u dan mi smo im kao ovce za klanje najbolje opisuje ratna zbivanja. Ovo je spomen prisjećanja da nikad ne zaboravimo žrtvu svih stradalih i ranjenih koji su nesebično i s ljubavlju dali i izgubili svoj život na ovom svijetu kako bi mi danas mogli živjeti u slobodnoj i nezavisnoj Republici Hrvatskoj. Oni su osvijetlili svoj vijek svojom žrtvom i životom za druge te sada nama svijetle pokazujući nam put u smislen i ispunjen život kao pripremu za vječni život u zajedništvu s Jedinim Bogom.



Akademija je započela pjevanjem Okteta zagrebačkih bogoslova pjesme Pozdrav domovini Petra Preradovića i recitiranjem Krešimira Cervelina, bogoslova 2. godine, nakon čega je uslijedila uvodna riječ rektora Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa Anđelka Košćaka. Rektor je pozdravio prijatelje grada Vukovara i cijele Domovine, kardinala Josipa Bozanića i apostolskog nuncija mons. Giorgia Linguu i svu prisutnu braću i sestre. Istaknuo je da je ovo prilika da se izrekne sudbonosna istina o ratnim stradavanjima i ljudima koji su pod cijenu vlastitog života nesebično ušli u borbu za samostalnu državu, onima koji su potvrdili Kristovu riječ Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, a ako li umre donosi obilan rod. Potaknuo nas je da se zagledamo u Kristovu žrtvu i ljubav, da s radošću, poletom, dobrotom i ljubavlju gledamo u budućnost kako bi se učvrstio duh optimizma što živimo u slobodnoj i neovisnoj državi.

Program dvadeset i osme obljetnice pada Vukovara predvodili su voditelji: Antonio Kovačić, bogoslov 4. godine i Antun Stipić, bogoslov 1. godine. Njihov uvodni govor bio je popraćen prezentacijom s podatcima o žrtvama Ivice Arbanasa, umirovljenog pukovnika Hrvatske vojske. Voditelji su kazali da su Hrvati nadmoćno bili naoružani ljubavlju prema istini i slobodi i prisjetili su nas na miroljubive riječi pokojnog kardinala Franje Kuharića koji se borio protiv osvetoljubivosti i mržnje, a zalagao za mir, jednakost i poštivanje. 



Nakon uvoda uslijedilo je prvo svjedočanstvo gospodina Zlatana Mije Jelića, umirovljenog generala Hrvatske vojske koji je dao kratak presjek rata s osvrtom na Vukovar. Krenuo je s objašnjavanjem povijesnog konteksta rata. U travnju 1990. g. na izborima gubi zločinačka Komunistička partija Jugoslavije i dolazi stranka HDZ. JNA je nakon pobijede HDZ-a krenula s oduzimanjem oružja teritorijalnoj obrani na području svih republika osim Slovenije. U ljetu 1990. g. JNA kreće s novim rasporedom snaga u hrvatskim vojarnama pod zapovjedništvom iz Beograda. U jeku turističke sezone pojavljuju se u Dalmaciji brojne balvan revolucije koje onemogućuju slobodno kretanje. 21. 12. 1990. u Kninu je proglašena zločinačka SAO Krajina. Prvi sukobi su započeli naredne godine u ožujku razoružavanjem policajaca u Pakracu. Krajem ožujka pada i prva žrtva rata Josip Jović, nakon čega JNA oružjem naoružava srpske postrojbe. 25. 6. 1991. Hrvatska proglašava neovisnost, kojoj se protivio SDP-e pod vodstvom Ivice Račana, i tako daje povod za rast mržnje kod neprijatelja. U kolovozu je zauzeta cijela Baranja i dio istočne Slavonije.

Vukovar, grad s desne strane obale Dunava, od 25. 8. 1991. postaje mjesto totalnih napada iz svih raspoloživih sredstava. Zadnji konvoj s potrebnim stvarima u Vukovar stiže krajem rujna. U listopadu je grad odsiječen od ostatka svijeta, Srbi sve više napreduju i 18. 11. iz bolnice odvode 266 ranjenika i osoblja; 200 ih je ubijeno na Ovčari, a za 66 se još traga. Vukovar je sve vrijeme branilo oko 1800 branitelja, dok je neprijatelj raspolagao s trideset tisuća vojnika. Naglašeno je da kao što je u Drugom svijetskom ratu hrvatski narod ubijan pod petokrakom i kokardom da je tako ubijan i u Domovinskom ratu. Poslije pada Vukovara razarani su Gospić, Šibenik, Drniš, Dubrovnik. Godine 1992. započela su oslobađanja hrvatskog teritorija koja su konačno završila pobijedom Hrvatskog naroda nakon dviju značajnih operacije Bljeska i Oluje 1995. godine. Nakon generalova govora bogoslovski tamburaški sastav izveo je skladbu Ne dirajte mi ravnicu.



Drugo svjedočanstvo iznio je gospodin Mario Sladić, snimatelj Hrvatske televizije, dragovoljac Domovinskog rata. Radio je 42 godine kao novinar i ima bogato radno i ratno iskustvo. 1990. godine bio je razočaran i žalostan zbog neobjavljivanja medija o sustavnim provokacijama i silovanjima u selima gdje je harala četnička horda i stoga je odlučio prijaviti se za ratnog dragovoljca. Javio se generalu Tomi Merčepu koji nije bio na prvi pogled oduševljen njime, ali ga je primio jer je bio vješt s pirotehnikom. Kako je u Vukovaru bilo malo oružja, većinom sačmarica, pumperica, pištolja i starih kubura, krenuli su on i njegovi prijatelji prepravljati rakete radi obrane od neprijatelja. U gradu je vladala velika oskudica osnovnih živežnih namirnica. On je poslan šleperom u Zagreb po hranu i sapun za pranje, cigarete... Tijekom nekog vremena dobrovoljci su organizirani u pravi vojsku. Posebno se osvrnuo na obitelj Prpić čiji su članovi došli iz Njemačke, Italije i Švicarske kako bi oružano, vojno i financijski pomogli obranu Domovine.

Od obitelji je u ratu ostao Ljudevit Prpić, tada sedamnaestogodišnjak, „ljutit“ borac, kojem nakon rata nije priznat status branitelja zbog maloljetne dobi kad je stupio u vojsku te potpomognut razočaranjem zbog usmjerenja nove države, oduzeo si je život. To je navelo i gospodina Maria Sladića da i on vrati sve činove i statuse koje je dobio. Jedino što on sad želi je da se na mlade prenese entuzijazam, da opet svi vjerujemo, da nas ne ubije bijela smrt jer je razjedinjenost među nama naš najveći neprijatelj. U ratu je kao izvjestitelj morao biti lukav i lažirati brojne vijesti i informacije kako bi zbunili neprijatelja i napravili im kaos u informacijama. Istaknuo je da se zbog vjere ljubi i gradi, a ne ubija. Potom je tamburaški sastav sjemeništaraca izveo pjesmu Bože, čuvaj Hrvatsku.



Slijedeće svjedočanstvo obogatila je svojim govorom dr. Jasna Stoić-Brezak, specijalistica anestezije, reanimacije i intenzivnog liječenja, članica mobilne kirurške ekipe Domovinskog rata. Svoje izlaganje započela je poznatom Horacijevom poslovicom kojom je bila nadahnuta: Dulce et decorum est pro patria mori – Ugodno je i časno umrijeti za domovinu. Izjavila je da na svu sreću nema nikakve ratne traume, dapače, smatra da je sada obogaćenija kao osoba zbog ratnog iskustva. Osjećala je potrebu i odgovornost da sudjeluje u obrani Domovine dajući sebe za Lijepu Našu. U rat se prijavila 15. 1. 1991., ostavila je svoju obitelj i roditelje, poslana je u Novsku gdje samo može potvrditi da je se kao žena osjećala jednako poštovanom i vrijednom kao i ostali sudionici. Od kolovoza 1992. sudjeluje u Ministarstvu obrane pomažući socijalno nesigurne i njihove obitelji. 



U studenom iste godine poslana je u ratom uništeno Sarajevo kao medicinska pratnja generala Janka Bobetka. U Sarajevu su ih dočekali četnici, uveli u dvoranu za pregovore u kojoj je susrela i zločinca Ratka Mladića kojemu je odbila pružiti ruku zbog svega što čini i namjerava učiniti. Rekla je kako inače nije tako hrabra, ali da je tada u ratu, ne razmišljajući o posljedicama, javno izricala istinu o ratu i zločinima neosjećajući nikakav strah od neprijatelja da bi mogla zbog toga nastradati. U Pakračkoj bolnici za vrijeme operacije Bljesak potvrdila je humanu i visoku etičnu razinu zbrinjavanja svih bolesnika i ranjenika bez obzira na nacionalnost i religiju. Žalosno je što su ih srpski bolesnici ne cijeneći njihov trud još verbalno i neverbalno maltretirali. Zajedno s medicinskom grupom dostavljala je hrvatske pakete hrane u srpske kuće. Jednom su bili namjerno krivo obavješteni kako bi otišli na brdo Šelvica i ondje bili pod paljbom metaka. Nakon tog nemilog događaja, otišla je u Tomislavgrad pomagati kako ratnim, tako i ostalim bolesnicima i ranjenicima. Drago joj je da ima status braniteljice jer joj je to nagrada o svijesti da se borila za slobodu na kojoj se napaja cijela nacija.



Poslije izvještavanja o ratnim zbivanjima bogoslovski ben(d) Sirah izveo je dvije pjesme Čede Antolića: Slavonija i Ti na vratima. Bogoslov druge godine, Josip Konjarik, na kraju je prvog dijela akademije pročitao je tekst Srce za Vukovar ratne prognanice iz Vukovara Ane Rakitić nakon koje su se svi prisutni uputili u dvorište Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa.



Molitvu u dvorištu Bogoslovije za Domovinu Hrvatsku, poginule branitelje, obitelji i mir u svijetu, sve pogođene raznim nedaćama, siromahe i svećenička i redovnička zvanja predvodio je vlč. Vlado Razum, duhovnik, uz asistenciju i pratnju bogoslovnog Okteta. Duhovnik je sve podsjetio poslije službe riječi i litanija Srcu Isusovu da danas u neovisnoj Republici Hrvatskoj nedostaje odgovornih, marljivih i samozatajnih osoba koje će biti spremne na žrtvu i odricanje. Potom je uslijedio kardinalov pastirski blagoslov naroda i paljenje lampaša za sve stradale ratne žrtve.



Iz poslanice Rimljanima svetog Pavla apostola:

Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava.
Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu,
On je i zdesna Bogu – On se baš zauzima za nas!
Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja?
Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?
Kao što je pisano:
Poradi tebe ubijaju nas dan za danom
I mi smo im ko ovce za klanje.
U svemu nadmoćno pobjeđujemo po
Onom koji nas uzljubi.
Uvjeren sam doista:
Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti,
Ni sadašnjost ni budućnost, ni sile,
Ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor
Neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje
U Kristu Isusu Gospodinu našem.

pripremio: Franjo Pištelek

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr