Nadbiskup Alojzije Stepinac - zaštitnik slavenskoga naroda i slovenskih svećenika

18.10.2019.


Foto: Euharistijski kongres u Ljubljani od 28. do 30. lipnja 1935. predvodio je u ime pape Pija XI. poljski primas kardinal Augustin Hlond. Uz brojne nadbiskupe i biskupe sudjelovao je i mons. Alojzije Stepinac, nadbiskup koadjutor zagrebački (obilježen strelicom).

Sedmi susret hrvatskih i slovenskih katoličkih vjernika održava se danas, u subotu, 19. listopada, u Krašiću pod geslom „Pošaljite radnike u žetvu svoju!“. Razlog Susreta u Krašiću je, prema riječima člana Organizacijskog odbora Susreta, celjskog biskupa u miru mons. Stanislava Lipovšeka zahvala Crkve u Sloveniji bl. Alojziju Stepincu što je tijekom Drugoga svjetskog rata od logora i moguće smrti spasio 534 svećenika Mariborske i Ljubljanske biskupije.

“Susretom u Krašiću želimo zahvaliti blaženom kardinalu Stepincu kao slovenski narod jer mu sigurno nije bilo lako dok je trajalo to opasno ratno vrijeme. Sigurno je bilo problema, ali naši svećenici su se vratili u svoju domovinu živi te su svjedočili kako su ih Hrvati prihvatili”, rekao je mons Lipovšek na konferenciji za novinare koja je uoči susreta održana u srijedu, 16. listopada, u Zagrebu.

Ususret ovome Susretu objavili smo feljton mons. dr. sc. Jurja Batelje, postulatora kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca u dva dijela (vidi prvi i drugi dio), o boravku nadbiskupa Stepinca u Sloveniji, točnije u Sv. Križu nad Jesenicama. U posljednjem dijelu ovog feljtona donosimo Uvod iz knjige postulatora kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca mons. dr. Jurja Batelje pod naslovom „Blaženi Alojzije Stepinac i prognani slovenski svećenici u Drugome svjetskom ratu“, objavljene i predstavljene upravo u Krašiću 3. listopada 2018. godine prigodom hodočašća svećenika i bogoslova Zagrebačke crkvene pokrajine.

Knjiga na 462 stranice govori o akciji nadbiskupa Stepinca da se od progona Gestapa spasi 537 slovenskih svećenika, redovnika, redovničke braće i bogoslova. Knjiga, između ostalog, sadrži i imena i prezimena, osobne podatke prognanih slovenskih svećenika te imena župa na kojima su djelovali.


Foto: Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac u sprovodnim svečanostima prigodom ukopa Sluge Božjega Janeža Frančišeka Gnidovca, 6. veljače 1939. godine (na izlazu iz crkve Srca lsusova u Ljubljani).

Iz Uvoda mons. dr. sc. Jurja Batelje u knjizi „Blaženi Alojzije Stepinac i prognani slovenski svećenici u Drugome svjetskom ratu“ [1]

(...) Nadbiskup Stepinac je i prije Drugoga svjetskoga rata gajio prijateljstvo sa slovenskim biskupima, svećenstvom i narodom. To prijateljstvo usvojio je iz Katoličkoga pokreta koji je organizirani rad započeo početkom 20. stoljeća s ciljem čuvanja kršćanske baštine pred jačanjem vjerskog indiferentizma i liberalističkih ideja i protucrkvenim te protuvjerskim stavovima u društvu.

Značajno je da su se hrvatski i slovenski katolici odlikovali tada složnim radom koji je učvršćen hrvatsko-slovenskim sveđačkim katoličkim sastankom održanim u Zagrebu od 4. do 6. kolovoza 1907. Osobita značajka toga organiziranog rada bila je u održavanju „socijalnih tečajeva“ koji su u društveni život unosili jasne katoličke ideje i kršćanski nauk.[2] U taj pokret Alojzije se uključio kao srednjoškolac 1914. godine te kao nadbiskup koadjutor i rezidencijalni biskup uređujući Katoličku akciju u duhu crkvenih načela.


Foto: Slovenski svećenici Mariborske biskupije, izgnanici iz Slovenije, u kolegiji dne 15 VIII.1941. godine.

Druga poveznica nadbiskupa Stepinca s Katoličkom Crkvom u Sloveniji i slovenskim narodom bila je obilježena euharistijskom evangelizacijom, osobito preko bratovštine svećenika klanjatelja koje je povezivao časopis „Sanctissima Eucharistia“ objavljivan za širenje euharistijske pobožnosti i na Euharistiji utemeljene svećeničke duhovnosti.

Bio je to hrvatsko-slovenski mjesečnik u kojem su pisali intelektualci i profesori, obični su župnici objavljivali svoja razmišljanja i stečena pastoralna iskustva. Značajno je da je bl. Stepinac svoj biskupski rad temeljio na učvršćivanju vjere u narodu održavanjem euharistijskih i marijanskih kongresa.[3]
Naime, iz brojnih euharistijskih sastanaka, na koje su hrvatski svećenici išli u Sloveniju, a slovenski u Hrvatsku, radi izmjene iskustva i produbljivanja teoloških spoznaja o Euharistiji i njihovoj primjeni u svagdašnjem životu, došli su do zaključka da je sretna okolnost što su se Hrvati i Slovenci zbližili i počeli „ujedinjavati u Kristu - počelu jedinstva“.[4]

Tako je Euharistija u prvom desetljeću 20. stoljeća ne samo povezala duhovne pastire slovenskog i hrvatskog naroda s ciljem da bi se svi zajedno zagrijali za Isusa i za njegovo sveto ime, nego i napredovali na putu usavršavanja i ražarivali se za svećeničko djelovanje. Značajnu su ulogu u tome imali biskupi, apostoli Euharistije, koje je bl. Alojzije Stepinac imao prilike upoznati: slugu Božjega Janeža Frančišeka Gnidovca, biskupa skopskog; slugu Božjega Josipa Stadlera, nadbiskupa vrhbosanskog; slugu Božjega Josipa Langa, pomoćnog biskupa zagrebačkog; slugu Božjega Antuna Mahnića, biskupa krčkog i tolike druge dične biskupe i svećenike.

Ufam se ustvrditi da je baš iz djetinjstva usvojene vjere u Euharistiju bl. Alojzije Stepinac svojim kolegama germaničarima u Rimu napisao, nakon povratka u Zagrebačku nadbiskupiju u srpnju 1931. godine: „Ako se može naći raj na zemlji, naći će ga svećenik u svetoj Misi.“[5]
Kao zagrebački nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac sudjelovao je na Euharistijskom kongresu u Ljubljani održanom od 28. do 30. lipnja 1935. Gotovo cijeli mjesec srpanj 1936. godine proveo je na rehabilitaciji u župnoj kući u Sv. Križu iznad Jesenicama. Tom prigodom družio se s Božjim narodom, a 3. kolovoza, u pratnji ljubljanskog biskupa dr. Gregorija Rožmana, penjao se slovenskim planinama i 5. kolovoza prispio je na vrh Triglava.[6]


Foto: Nadbiskup Stepinac u usponu na Triglav. 

Sudjelovao je i na Kongresu Krista Kralja proslavljenom u Ljubljani od 28. do 30. srpnja 1939. Tada je imao čast, na Marijinu trgu, pozdraviti primasa poljske kardinala Augustina Hlonda, izaslanika pape Pija XII.
Iz poštovanja prema vjeri naših pradjedova donosim te pozdravne riječi zagrebačkoga nadbiskupa: „Vaša uzoritosti! Prije četiri godine je moj prethodnik blage uspomene nadbiskup Antun Bauer u toj Ljubljani mogao s veseljem pozdraviti Vašu Eminenciju kao papinog legata na Euharistijskom kongresu. Upravo ništa manja radost prožela je danas mene, kad mogu ime cijeloga episkopata sviju katolika Kraljevine Jugoslavije pozdraviti Vašu Eminenciju, koga je veliki Papa Pio XII. blagoizvolio poslati kao svojega legata i osobnog zastupnika na međunarodni kongres Krista Kralja, što ga ovih dana slavimo Ljubljani.

Vaša prisutnost, Vaša Uzoritosti, iznad svega nam je draga i mila i rječito nam govori o izvanrednoj naklonosti, s kojom Sveti Otac prati taj kongres. Sakupili smo se iz različitih dijelova zemlje pastiri i vjernici, da na sav glas uzveličamo Krista, sveopćega i vječnog Kralja, da počastimo njega, kojemu je dana sva vlast na nebesima i na zemlji, koji ima na svojoj odjeći i na svome bedru zapisano: Kralj kraljeva i vladar vladara.

Kada mase i tako reći cijeli narodi viču i izmišljaju prazne riječi da se poslužim psalmistovim govorom i dižu se iznad Gospoda i iznad Njegova Pomazanika, kada gotovo po svim dijelovima zemlje izgubljeni čovjek vapije: 'Ne ćemo da taj kraljuje nad nama, nad nama koji smo njegov narod i ovce iz njegova stada', u toj sredini mi se dragovoljno podvrgavamo Njegovoj vlasti i idemo za njim kao za svojim pastirom i kraljem.

Pod predsjedanjem Vaše eminencije kongres će se truditi i nastojati, da Kraljevstvo 'Kristovo, kraljevstvo Istine i Života, Svetosti i Milosti' što prije dođe i što potpunije prožme pojedince i cijeli ljudski rod. Zato neka bude blagoslovljen Vaš dolazak! Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist vlada.«[7]



(...) Nakon što su 12. travnja 1941. njemačke vojne postrojbe nasilno zaposjele i prisvojile Gornju Kranjsku i Donju Štajersku, započeo je egzodus slovenskog naroda iz tih pokrajina, ponajprije svećenika. Mjera nacista bila je provođenje germanizacije slovenskog područja. Istodobno je južne dijelove Slovenije, Ljubljansku pokrajinu, okupirala talijanska vojska, a sjeverni dio, Prekomurje, mađarska vojska.

Prema Himmlerovoj direktivi prvi progoni Slovenaca dogodili su se iz Donje Štajerske počevši od 18. travnja 1941. Istjerivanje naroda potom je, prema odredbi od 3. svibnja 1941., uslijedilo iz Gorenjske i dijelova Koruške. Za deportaciju je bilo predviđeno da pučanstvo iz spomenutih krajeva bude iseljeno u „staru Srbiju“. Nakon prvotnih poteškoća glede preseljenja Slovenaca Srbiju njemačko vojno zapovjedništvo za Srbiju zaključilo je na sastanku 21. svibnja 1941. u Beogradu „da prilike u Srbiji još ne dozvoljavaju preseljenje Slovenaca u Srbiju“.[8] Istodobno se stvarala mogućnost za preseljenje Slovenaca na područje NDH, ali je vlast NDH tražila da se isto toliki broj Srba iz NDH preseli u Srbiju.

 Hitler je prihvatio taj prijedlog i na konferenciji u Zagrebu, održanoj 4. lipnja 1941., na kojoj su sudjelovali predstavnici njemačkih vlasti, zatim vlasti NDH, vlade iz Beograda i Maribora, određeno je da se u prvome valu 5. srpnja 1941. progna iz slovenske Štajerske 5000 Slovenaca - politički opterećenih i obrazovanih izravno u Srbiju „osim rimokatoličkih svećenika, koje bi trebalo preseliti u Hrvatsku, a umjesto njih bi isti broj srpskih svećenika s obiteljima prognali u Srbiju“.[9]

Prvi na udaru protjerivanja bili su svećenici i intelektualci jer je okupator držao da su oni nepoželjni jer svojim radom čuvaju nacionalni identitet svoga naroda i njegovu duhovnu baštinu. U dvanaestom transportu prognanih Slovenaca nalazila se i velika skupina slovenskih svećenika. Transport je krenuo 5. srpnja 1941. Prema prikupljenim podatcima proizlazi da je od 7. lipnja do 5. srpnja 1941. iseljeno oko 5000 Slovenaca u Srbiju i Hrvatsku.[10]

Za iseljene Slovence u NDH brinuo se „Ured za doseljavanje pri Državnom ravnateljstvu za ponovu“. Taj je ured vodio brigu pripravi za njihov primitak i razmještaj na području NDH na kojem je bio predviđen smještaj slovenskih prognanika. Prognanim Slovencima pomagali su Crveni križ iz Ljubljane i Odbor za slovenske useljenike u Zagrebu utemeljen na inicijativu dr. Krunoslava Draganovića.[11] Himmlerovom odlukom od 13. listopada 1941. odlučen je prestanak preseljenja Slovenaca u NDH. Otada su Slovenci deportirani u druge krajeve ili na neokupirano njemačko područje. Prognani Slovenci, narod i svećenici, jedva su sa sobom mogli ponijeti što bi im bilo potrebno za život. Osim toga, na područje NDH dolazili su u većim ili manjim skupinama, nenajavljeno, stoga je često bilo otežano njihovo prihvaćanje i njihov smještaj.



Dolazak prognanoga slovenskog naroda i njegovih svećenika bio je izazov za Katoličku Crkvu u Hrvata. Ona joj nije pristupila s političkog stajališta, nego s evanđeoskog, karitativnog. Glavni organizator pomoći, prihvaćanja i smještaja prognanih svećenika bio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji je putem Caritasa i katoličkih organizacija pomagao i prognanom narodu koji je prihvaćao i razmještao Crveni križ Hrvatske, Državno ravnateljstvo za ponovu i druge državne institucije.

Sačuvani dokumenti omogućuju bolje poznavanje okolnosti o prihvaćanju slovenskih svećenika na području hrvatskih biskupija i osvjetljavanje dijela povijesti koji je u slovenskom narodu gotovo zatajen, a u hrvatskom je gotovo nevrednovan. U svojoj plemenitoj nakani Nadbiskup je zamolio sve svećenike svoje Zagrebačke nadbiskupije od koje su potom utemeljene još četiri nove biskupije: Požeška i Varaždinska (1997.) te Sisačka i Bjelovarsko-križevačka (2009.), da otvorena srca prime slovensku subraću svećenike. U njima je gledao pohod samoga Krista Gospodina. Baš zato je od njih tražio da dođu raspoloženi u Božje ime navješćivati i živjeti Evanđelje i vršiti svećeničku službu na proslavu Boga i spasenje duša.

Njegova plemenita nakana često nije dobronamjerno prihvaćena pa je zbog nepridržavanja pastoralnih uputa koje je dao spomenutim svećenicima dolazilo do nerazumijevanja s vlašću koja je djelovanje tih svećenika promatrala više kroz političku prizmu nego kroz pastoralnu potrebu. Bilo je i kritičara koji su dovodili u pitanje razboritost nadbiskupa Stepinca kad je u granične župe Zagrebačke nadbiskupije sa Slovenijom slao slovenske svećenike čiji je rad od mnogih nedobronamjernih ocijenjen kao pokušaj odnarođivanja Hrvata na tom području. Međutim, sveukupnost zbrinjavanja izbjeglih svećenika iz Slovenije pokazala je da je nadbiskup Stepinac postupio ne samo razborito nego evanđeoski istinito i ljudski pravedno.

(...) Proučavanje dokumenata o prognanim slovenskim svećenicima dovodi nas do spoznaje o strahotama Drugoga svjetskoga rata koje su prouzročile brojne žrtve i promijenile životne sudbine mnogih ljudi. Među njima i sudbine svećenika. Nakon što je više od 500 svećenika i redovnika protjerano iz slovenskih biskupija i samostana, velikodušno ih je u Zagrebačku nadbiskupiju primio zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac.

Ne samo da ih je primio, nego ih je opremio za ži­vot darujući im potrebito, ali i jamčeći životnu sigurnost. Nisu se svi svećenici zadržali na području Zagrebačke nadbiskupije, ali su se svi ti prognanici barem koji dan zadržali na području njegove nadbiskupije i osjetili gostoljubivost njegova srca.

Naime, svećenici i redovnici koji su iz Zagreba produžili za Požegu, Osijek, Đakovo, Srijemske Karlovce, Beograd, Banju Luku i Sarajevo, ili su se vratili u Stičnu, Ljubljanu ili koje drugo mjesto u Sloveniji, najprije su pokucali na vrata zagrebačkoga nadbiskupa i našli ih otvorena.
 

PRILOZI: 


Riječi slovenskih Nad/Biskupa u Predgovoru knjige "Blaženi Alojzije Stepinac i prognani slovenski svećenici u drugome svjetskom ratu".

Prijepis: Pismo zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, svećenicima župnicima Zagrebačke nadbiskupije u kojem ih opetovano moli da u svoju župu radi pomoći i uzdržavanja prime izbjeglog slovenskog svećenika, 5. srpnja 1941. 


[1] Vidi BATELJA, Juraj, Blaženi Alojzije Stepinac i prognani slovenski svećenici u Drugome svjetskom ratu, Postulatura bl. Alojzija Stepinca, Zagreb, 2018., str. 13.-26.
[2] Usp. Hrvatski katolički pokret: Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. ožujka 2001. (uredio: MATIJEVIC, Zlatko), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.
[3] Usp. BATELJA, Juraj, Euharistijska evangelizacija nadbiskupa Alojzija Stepinca, Postulatura bl. Alojzija Stepinca – Glas Koncila, Zagreb, 2006.
[4] „Drugi hrvatsko-slovenski euharistički sastanak“, u: SS. Eucharistia. Vjesnik hrvatskih i slovenskih 'svećenika klanjalaca', 3. (1904.), br. 9., str. 136.
[5] Pismo kolegama u Zavod Germanicum-Hungaricum u Rimu, Zagreb, 18. rujna 1931., u: Copia publica trans. proc. s. virt. et mart. S. D. Aloisii Stepinac, S. R. E. Cardinalis (zbirka dokumenata prikupljenih i obrađenih u postupku proglašenja  blaženim kard. Alojzija Stepinca), (dalje: CP), Rim, 1993., sv. 11., str. 174.
[6] BATELJA, Juraj, „Blaženi Alojzije Stepinac u Sv. Križu nad Jesenicama“, u: Blaženi Alojzije Stepinac. Glasnik Postulature, 20. (2013.), br. 4., str. 30.-34.; isto, 21. (2014.), br. 1., str. 26.-30.; isto, 21. (2014.), br. 2., str. 32.-34.; isto, 21. (2014.), br. 3.-4., str. 34.-36.
[7] Alojzije STEPINAC, nadbiskup zagrebački, Propovijedi, poruke, govori (1934.- 1940.), (prir. BATELJA, Juraj), Zagreb, 2000., str. 332.
[8] FERENC, Tone, Nacistična raznarodovalna politika v Sloveniji v letih 1941-1945, Maribor, 1968. (dalje: FERENC, T.), str. 229.-232.
[9] Usp. POTOČNIK, Marija, Blaženi Alojzije Stepinac i prognani slovenski svećenici u Zagrebačkoj nadbiskupiji (1941.-1945.), Magistarski rad, Zagreb, 2008. (dalje: POTOČNIK), str. 72.
[10] Usp. FERENC, T., str. 242.-243.
[11] Usp. POTOČNIK, str. 80.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr