Biskup Gorski predvodio prvi dan trodnevnice uz Stepinčevo

8.2.2018.



Pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski u koncelebraciji s mons. Stjepanom Večkovićem, kancelarom Nadbiskupskog duhovnog stola i dr. Marijanom Franjčićem, kanonikom predvodio je u srijedu 7. veljače 2018. godine u zagrebačkoj katedrali euharistijsko slavlje prvog dana trodnevnice pred blagdan Stepinčeva.  

Uvodeći u euharistijsko slavlje, biskup Gorski je pozvao okupljene na otvorenost Božjoj milosti i zahvalnost za mnogobrojne milosti koje primamo po zagovoru bl. Alojzija Stepinca, a jedna od njih očituje se u činjenici da je "Stepinčeva katedrala" jedno od najvećih "pomirilišta" ljudi s Bogom u sakramentu ispovijedi, pomirenja i pokore. 



Odnos s Bogom najvažnije pitanje koje zahtijeva iskren odgovor 

U svojoj homiliji, biskup Gorski je tumačeći retke pročitanog evanđelja upozorio na opasnost krivog shvaćanja Božje volje. Isusovi su suvremenici jedan propis, koji je u ono vrijeme imao obilježje i obredne čistoće, prikladnosti za sudjelovanje u bogoslužju, smatrali pitanjem vjere ili nevjere, a ostali su slijepi na činjenicu, da se to pitanje ne rješava čistom i nečistom hranom, nego na razini srca i čovjekovih misli. No, iskustvo nam govori da je puno lakše imati obavezu i jasno definirani propis, nego slobodu izbora iza koje mora stajati vlastita odgovornost.

I mi kršćani često smo u iskušenju da svoju vjeru svedemo na niz vanjskih obreda, nekih čina. Osnovno je pitanje stojimo li pred njima sa strahopoštovanjem pred svetim Bogom, ili s osjećajem puke zakonske obveze i navike. Ako bi se naše kršćansko ponašanje i djelovanje sveli samo na propise i zakonske norme, oni postaju nerazumljivi, neprihvatljivi i na kraju se u praktičnom životu napuštaju. Posljedice su svakome vidljive.

Nije rijedak slučaj da se česti posjetitelji crkve, kod kuće, na ulici, na radnom mjestu pretvaraju u neljude. Kako se često prevarimo u ljudima. Naime, lijepo lice zna sakriti pokvareno srce, a tko se poput Pilata poziva na čiste ruke, često puta ima nečistu savjest. Raskol između riječi i djela, između ispovijedanja vjere i života, to je naša stvarnost."
 
To je dobro vidio i Blaženi Alojzije, kad piše: "Zato je za nas bilo i ostalo najvažnije životno pitanje, u kakvim smo odnosima s jedinim pravim Veličanstvom, sa Stvoriteljem neba i zemlje? Da li prigibamo sa strahopočitanjem pred Njim glavu, ili ga proklinjemo i psujemo? U prvom slučaju nemamo se čega bojati, niti strahovati pred budućnošću."



Što je dobro, a što zlo? Ono što ljudski zakon propisuje, što većina izglasa, ono što srce odluči ili što Bog određuje? Velika je opasnost da nešto proglasimo svetim i nedodirljivim, a možda je samo ljudska uredba. Sigurno je da neke stvari treba zakon odrediti, inače bi i na društvenom i vjerskom području nastao potpuni kaos. I nijedna odredba koju ljudi donesu, ako je u skladu s Božjim zakonom, nije na štetu čovjeka, a ako je na štetu, onda se protivi Bogu. Međutim, odredbe koje se ne temelje na Božjim zapovijedima mogu biti opasne.

Tada ispravnim postaje ono što je trenutačno korisno jednom narodu, klasi ili stranci. Zato se može dogoditi da se i naizgled dobri ciljevi žele postići najstrašnijim metodama. Ljudski zakoni odvojeni od naravnih načela i Božjeg zakona, uzrok su mnogih nepravednih postupaka, čemu smo svjedoci i u današnjem društvu.

Upravo to se dogodilo u nepravednoj osudi blaženog Alojzija, rekao je biskup Gorski. Zbog ljudskih zakona, odvojenih od naravnog prava, osuđen je pravednik. A bl. Alojzije, kao da je znao što ga čeka u pastirskoj službi, jer je u nastupnom govoru rekao:  „Moja je nakana i cilj čist. Slijediti nauku križa te bez ikakvoga straha braniti katoličku istinu! Ogavnost prema svakoj nepravdi bila je duboko uvijek usađena u mojoj duši, kao što je i ljubav prema pravdi. Pa kao što sam bio za dobro svoga naroda spreman dati sve, tako sam spreman na sve i za Crkvu Katoličku, koja me je od najranije mladosti učila dati svakome što je njegovo i ljubiti ljude istinskom ljubavi.“ (3. lipnja 1934.)

Njegova nakana i cilj su čisti. Time je potvrdio ono što nam Isus u evanđelju govori. Gdje je dakle pravo sjedište moralnosti? Isus napominje - srce. Srce daje nakanu činima. S kakvim srcem, s kakvom nakanom nešto činim, takav sam čovjek. Zato s pravom kaže: ono što iz srca izlazi onečišćuje čovjeka. Kršćanski život izlazi iz našeg stava prema Bogu, a ne iz kršćanskih pravila.

A život bl. Alojzija proizlazi je iz potpunog povjerenja prema Bogu kojemu se sav izručio. Kako su mu nakana i cilj bili čisti, njegov život i djela su bila čista. Tako se dogodilo da je nepravedna osuda pravednika, postala njegovo najveće priznanje, a suci su osudili sami sebe.

Bl. Alojzije, čovjek čistih nakana, čistog cilja i čiste savjesti, svjestan je koliko je važno izgrađivati tu kršćansku nutrinu, formirati čovjeka na sliku Božju i odgajati ga za ispravno djelovanje. O važnosti te nutarnje izgradnje, o posljedicama nutarnjih stavova, govori bl. Alojzije: „Ne znam da li je danas išta važnije nego tražiti ljude, ili bolje reći formirati, stvarati značajeve. Ta zar nije na primjer čudno, kad se ljudi tuže, da su vremena u kojima živimo zla. Do iznemoglosti upravo čujemo ponavljati frazu: Vremena su žalosna, vremena su zla. Ali pitam vas, što je zapravo vrijeme? Zar nismo mi to 'vrijeme'? Da! Mi stvaramo vrijeme. Kakovi su ljudi takovo je i vrijeme. Ako mi budemo dobri, bit će dobro i vrijeme. Ako mi budemo zli, onda ćemo uzalud iščekivati bolja vremena.“ (Katoličkim srednjoškolcima, 23. svibnja 1940.)



Ako smećem ne želimo hraniti tijelo, zašto dopuštamo da time hranimo dušu?

Danas je moderno govoriti o prehrani, o unošenju zdrave hrane u tijelo, nastavio je biskup Gorski. O hrani ovisi zdravlje tijela, o onome što unosimo u sebe. Isto je i sa zdravljem ljudskog duha i duše. Ako želimo da iz našeg srca izlaze dobra djela, nutrinu treba hraniti dobrom hranom. Božjim riječima, evanđeljem, jačati je molitvom, ustrajnim vježbama koje izgrađuju duhovni karakter. Čemu se čudimo ako djela koja izlaze iz naših nutarnjih nakana nisu dobra?

Treba samo vidjeti čime hranimo svoju nutrinu. Čime  hranimo onog nutarnjeg čovjeka? Kojim slikama i kojim riječima, kojim sadržajima. Nikad u povijesti nismo imali toliko mogućnosti dohvatiti toliko različitih sadržaja i svi oni koje upijamo formiraju nas. Ako smećem ne želimo hraniti tijelo, zašto dopuštamo da time hranimo dušu? Naivan je svatko tko misli da ono što čita, što gleda, što sluša, ne utječe na njega. To nas formira, formira našeg nutarnjeg duhovnog čovjeka. Iz tog nutarnjeg čovjeka izlaze naša djela.

Taj odgoj nutarnjeg, duhovnog čovjeka počinje u obiteljima. Zato se bl. Alojzije svim silama trudio sačuvati katoličke obitelji, čuvajući pravo na poštivanje nedjelje. „Činjenica je, nepoštivanje nedjelje i blagdana mnogo pridonosi propasti pojedinih obitelji i ljudskoga društva. Jer ako članovi obitelji ne polaze nedjeljom crkve i ne dadu Bogu što su dužni, izgube malo pomalo svijest o svojim dužnostima i sve ide nizbrdo… Kad je pak potkopana obitelj, onda je propalo i ljudsko društvo, jer obitelji nisu ništa drugo nego kamen temeljac ljudskoga društva. Ako je truo kamen, zgrada se mora  srušiti. Kad se ne poštiva Božja zapovijed, ne znače više ništa za ljudsko društvo  zapovijedi zemaljskih vladara ni zemaljski zakoni.“ (Bl. Alojzije, Propovijedi o Deset Božjih zapovijedi, str. 74) Ovo su proročke riječi našega Blaženika. Nije ih potrebno posebno tumačiti. Dovoljno je da se osvrnemo na naše današnje društvo.



20 godina od beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca

Navršava se dvadeset godina od kako je, sada sveti papa, Ivan Pavao II., 3. listopada 1998. godine, u Mariji Bistrici proglasio zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, Alojzija Stepinca blaženim. Tim je činom bl. Alojzije Stepinac promaknut u red svetih osoba kojima Crkva upućuje svoje molitve i dopušta štovanje. Što se dogodilo u proteklih dvadeset godina? 

Prije svega vidimo veliki porast štovanja bl. Alojzija. Mjesto njegovih posmrtnih ostataka u našoj prvostolnici dnevno posjećuju brojni vjernici svih dobi. Gotovo svi koji posjećuju katedralu prolaze također uz njegov grob, vjernici zastanu u molitvi, drugi u poštovanju. Milost i svetost zrače iz ovog groba. Milost Božjeg pomirenja, gotovo opipljiva moć Stepinčevog zagovora, uzor sjajnog svećeničkog života, primjer neslomljivog pouzdanja u Boga i vjernosti  Katoličkoj Crkvi.

To se djelovanje našega Blaženika najbolje očituje u sve većem broju vjernika koji baš u katedrali žele pristupiti sakramentu ispovijedi. Kao da ih privlači zagovor bl. Alojzija, mnogi na njegovom grobu izmole svoje zahvalne molitve za milost pomirenja i oproštenja grijeha. Doista s punim pravom možemo reći da je njegovo proglašenje blaženim postalo blagoslov za našu zagrebačku Crkvu i za naš Hrvatski narod.



Svoju homiliju biskup Gorski završio je pozivom okupljenih na molitvu za zagovor bl. Alojzija za čistoću naših nakana i ciljeva, za snažnu vjeru koja čuva naše obitelji i formira našeg nutarnjeg, duhovnog čovjeka, za pouzdanje kakvo je on imao u Boga kada je zapisao: "Jedan je samo, koji može da vam pruži snage, da u životnim borbama nikad ne podlegnete, a to je Krist, to je Bog! Bog svemogući, koji ne strepi ni pred kim; Bog svemogući, kojemu ništa nije sakrito; Bog vječni, koji će stajati i onda kad se sruši u ništavilo cio svijet. [...] Ovo je pobjeda koja pobijedi svijet, vjera vaša! (1Iv 5,4) [...]" (11. travnja 1937.). Bl. Alojzije, izmoli nam takovu vjeru i pouzdanje u Boga. 

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr