Homilija biskupa Šaška na svetkovinu Svete Obitelji Isusa, Marije i Josipa u župi Sv. Obitelji

31.12.2017.


 Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Homilija u euharistijskome slavlju
SVETKOVINE SVETE OBITELJI ISUSA, MARIJE I JOSIPA

u župi Svete Obitelji u Zagrebu
31. prosinca 2017. u 11 sati


Liturgijska čitanja: Post 15, 1-6; 21, 1-3;
Ps 104; Heb 11, 8.11-12.17-19; Lk 2,22-40

1. Naviještena Božja riječ ne govori nam izravno o Svetoj obitelji. Govore nam zapravo o vjeri: o vjeri Abrahama i Sare, o vjeri onih koji su iščekivali Gospodina, Onoga koji ima doći. I vidjeli su ga, ali samo kao čudesni znak. Slušali smo o vjeri Šimuna i Ane, osoba također iz Staroga zavjeta, koji su mogli svojim očima vidjeti, razmatrati Iščekivanoga koji je došao i očitovao svoju prisutnost. Slušali smo o vjeriMarije i Josipa – a oni su slika Crkve, to jest novoga i vječnoga saveza Boga i čovjeka u Isusu Kristu.

U svjetlu vjere danas gledamo i govorimo o Svetoj nazaretskoj obitelji i općenito o obiteljima, jer u tome svjetlu vjere vidimo svoje obitelji. Ovdje smo kao sinovi i kćeri, očevi ili majke, kao dio obitelji. Otajstvo Božića, utjelovljeni Sin Božji ne govori mi samo kao pojedincu, nego mi govori u određenome okviru, ozračju, odnosima; govori mi u obitelji kakva ona jest, a ne kakva bi trebala biti.

Svakako je pogrješno ono motrište koje Svetu Obitelj vidi kao neku katoličku inačicu obitelji koje se susreću u promidžbenim nestvarnostima: obitelj kao mjesto bez poteškoća; sklad u kojemu se svi vole i poštuju, pomažu i žive nesebičnost. Takve su obitelji istinska čuda za koja treba zahvaljivati, ali život – dobro znamo – pokazuje razne nijanse, a obitelj je danas u istinskoj kušnji napetosti, lomova, dvojba, udaraca i rana. Baš u tome ima mjesta za vjeru, za otajstvo, za prepoznavanje Božje prisutnosti.

2. Zato Sveto pismo pokazuje stvarne živote muževa i žena, počevši od Abrahama, koji u sebi sažima čovjeka vjere koji je razočaran Bogom i prigovara mu: „Čemu mi tvoji darovi, kad ostajem bez poroda… nisi mi dao potomstva…“ Drugim riječima: Abraham je ljut i predbacuje Bogu: Tvoja je krivnja što imam probleme. Što ćeš mi dati da bude drukčije? Nad tim pitanjima čujemo i pitanje apostola koji Isusu kažu: Mi smo sve ostavili i pošli za tobom. Što ćemo dobiti?

Ali, to je pitanje naših suvremenika, a neko od njih obuhvaća i naša životna pitanja. Zar ne čujemo ili ne osjećamo u sebi odjek sličnih pitanja suvremenika: Čemu koristi biti vjernik; koji je smisao odlazaka u crkvu; zašto se vjenčati, graditi obitelj u skladu s kršćanskim naukom? koja je svrha pokušati živjeti prema zapovijedima, biti pošten, ako je već ideal svetosti predaleko? Bože, što ostaje od tvojih obećanja?

Treba li smatrati pametnijima, razboritijima, boljima, one koji su se uvijek znali prilagoditi, koji su živjeli lukavo, bez imalo iluzije o važnosti vjere; koji su potpuno zanemarili ono što se kaže u crkvi? Što je koristilo biti vjeran suprug ili supruga, a na kraju sam ostao sam ili sama? Zašto odbiti kraće putove, prečace; zašto ne prihvatiti jednostavnije načine, koje bi ionako ljudi razumjeli i koji danas izgledaju poželjnima? Svatko od nas može razviti takav način razmišljanja, počevši od vlastitih okolnosti.

3. Božja riječ nam govori da je potrebno dopustiti se izvesti, krenuti putem 'izlaska' snagom vjere: pred gorčinom i predbacivanjem koje pred moj život stavlja nevjera, Abraham je „povjerovao Gospodinu“, ponovno je povjerovao ili – još bolje – krenuo je počeo je, iznova i dublje, vjerovati.
Jer ne vjerujemo samo jedanput i zauvijek, nego se trajno započinje iznova. Ali to se događa na temeljnoj podlozi, na pozadini temeljnoga prihvaćanja Gospodina. Život je takav. Božji nas Duh vodi da u kušnjama ponavljamo svoj 'evo me!', radi sve prisnijega iskustva i poznavanja svoga Spasitelja.

Zato Božja riječ danas u središtu ima glagol 'vjerovati', povjeriti svoj život Bogu, imati u njega pouzdanja. Sveti Pavao, koji je također uvidio ljepotu Abrahamove i Sarine vjere, i sam kaže, misleći na Krista: Znam komu sam povjerovao; znam komu sam dao povjerenje.
To povjerenje dano Kristu izraženo je u povjerenju danom svome suprugu ili svojoj supruzi, roditeljima, djeci. Time se gradi zajednički život, nastavljanje zajedničkoga puta, pokušaj ponovnoga biti zajedno, ustrajnosti polazeći od Božjega zajedništva s nama, u njegovoj Riječi, u otajstvu njegove prisutnosti, u sakramentu koji živimo u euharistiji i koji susrećemo u jaslicama.

4. Braćo i sestre, u čemu nas Sveta Obitelj nadahnjuje, prati i zagovara? Zašto im se preporučamo i molimo? Zato jer su dio našega života, jer susrećemo snagu i ljepotu u tome što njihova uzajamna ljubav crpi snagu iz pouzdanja u Boga. Oni najjasnije potvrđuju da ne postoji ljubav koja nema izvorište u Bogu. Bog je njihova snaga i utjeha u istim neprilikama i dvojbama kakve i mi susrećemo.

Jasno je da je Josip bio i potpora i prihvaćanje Mariji u zbunjujućim događajima njezine trudnoće; da je bio utočište u tužnim danima progonstva u Egipat; da je u njemu imala dom ne samo za život nego i za osjećaje, traženja i molitvu. I Marija je Josipu bila pomoć, smjerokaz iskrenosti, nepodijeljena srca; mjera sigurnosti ljubavi; prostor spremnosti na zajednički hod bez obzira na zaprjeke. Jedno su se povjeravali drugomu, pouzdavali u drugo, a zajedno Bogu. I baš tu, braćo i sestre, u tome zadnjemu dijelu koji je najvažniji dolazi do izražaja središte današnjega blagdana – vjera. Jer, može se biti potpora drugomu čovjeku, pratiti najbliže i daleke, truditi se i tražiti novu snagu i motivaciju, ali do lomova dolazi u trenutcima kada u ljudskim odnosima nedostaje poveznica koja ne ovisi o ljudima, koja nas nadilazi, a sve što je ljudsko o njoj ovisi.

U Svetoj Obitelji Isus je podupirao Mariju i Josipa, kako u događajima koji su nad njih spuštali zavjesu tame, tako i u svakidašnjici, u godinama u kojima je – kako nam je navijestilo Evanđelje – Dijete raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti. Zanimljivo je primijetiti da se Josip u tome tijeku odjednom više ne spominje. Samo Marija koja živi na zemlji bez svoga Zaručnika. Ali je i dalje prisutnost Sina, prisutnost Boga koji ju pridiže i daje smisao, pa i toj zemaljskoj samoći u kojoj je pouzdaje u drukčiju blizinu.

5. Tako je i s nama, u našim životima, u kušnjama s kojima se susrećemo, u okolnostima koje toliko puta osjećamo kao teret, neprijateljstvo. Ali, pouzdavajući se u Boga, možemo se pouzdati i jedni u druge, graditi ljudsku naklonost i ljubav, tako osjetljivu i ranjivu; graditi na Onome koji nas je prvi ljubio.
Poput Marije i Josipa možemo u srcu čuvati riječi koje čujemo, razmatrati događaje i otkrivati im smisao u svjetlu dolaska, u Božjega Sina ne samo među nas ljude, nego je nama darovan i u nama živi. Naš spomen, naš um, naši osjećaji i predodžbe, mogu vidjeti, slušati, snagom vjere dodirnuti tu prisutnost i od nje živjeti.

Božja riječ nam objavljuje darovanost; današnji dan nas upućuje na darovanost, na ponizno prihvaćanje Božjega plana, a mi uporno želimo graditi na svojim projektima, pravima, umišljenostima. Tako nam Abraham i Sara govore o prihvaćanju života, o obitelji u hodu i poslušnosti vjere u Boga, o obitelji koja je sposobna za žrtvu znajući da je i smiješak neba na što upućuje ime Izak, i suze zemlje, a nema bolnijih od rastanaka s djetetom, moguće obuhvatiti samo vjerom i u vjeri ponovno naći preobražene suze i plodove smijeha.

Susret Svete Obitelji sa starcem Šimunom je himan životu, radosti, nadi i istinskoj budućnosti svakoga čovjeka, jer svaki čovjek po Kristovu rođenju može u naručje primiti Svemogućega. Uz Šinuna sveti Luka spominje proročicu Anu, donoseći detalje iz njezina života kao da ju je osobno poznavao, ali ističe i onaj najvažniji – to da je živjela od molitve. Molitva je duša obitelji, njezino disanje, njezino lice na kojemu se vidi i radost i suze, koje se čuva, na kojemu se čita i na koje se naslanja obraz da bi se gledalo zajedno.

6. Danas je dan koji je nazvan Starom Godinom, dan praga prema novomu; dan koji pomalo smeta i treba ga prepustiti zaboravu. Suvremenost koju kao vjernici dijelimo s drugima pokazuje da se sve naše poteškoće, nezadovoljstva, sukobi mogu svesti na pitanje o vremenu. Kako živim vremenitost; kako se nosim sa svojom smrtnošću, kako vidim otajstvo života i dar besmrtnosti u Kristu? Jer odnos prema vječnosti vidljiv je i u gospodarstvu i u kulturi i u politici.

Evanđelje nam i za današnji dan pokazuje dragocjenost. U prvim dvama poglavljima Evanđelja po Luki nosivi su likovi osobe u staračkoj dobi: Zaharija i Elizabeta, roditelji Ivana Krstitelja, Šimun i Ana, a današnja čitanja dodaju Abrahama i Saru.
Upravo od Zaharije i Šimuna dolaze dva hvalospjeva kojamolimo svakoga dana u časoslovu: Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov ujutro, na početku dana i Sad otpuštaš slugu svoga u miru uvečer, na završetku dana.

Staračku se dob povezuje s umorom od čekanja, s predrasudama, nepovjerenjem. Kao da ih ništa ne može zadiviti, iznenaditi, oduševiti. Možda se među njima može pronaći i neka ljutnja, nezadovoljstvo s mladima, s društvom koje se mijenja.
Evanđelje na početak postavlja ljude u poodmakloj dobi i pokazuje njihovu otvorenost providnosti i dahu Božjega Duha. Ti nam starci daju snažnu lekciju o hrabrosti vjere.

7. U tome svjetlu molimo za naše obitelji. U tome svjetlu ulazimo u novu građansku godinu. Neki će bukom i blještavilom htjeti pokriti težinu proteklih mjeseci; neki će pogled, želje i nadanja usmjeriti prema vatrometu. A kršćanski je nebo gledati u ljudima oko nas, zahvaliti Gospodinu za nebo u nama.
I tek kad se božanski sjaj primijeti u očima bližnjih, tada će se vidjeti u svemu drugome, pa i u tami iskušenja prošlosti i sadašnjosti. Tada ćemo ga naći u svojoj Hrvatskoj, u darovanim ljudima, u snazi obitelji. I postat će nam jasnije zašto se neprijatelji naše domovine i kršćanske kulture obrušavaju baš na obitelj.

A mi ne zaboravimo dar vjere, oslonac vjere, ljepotu vjere. Za nju večeras u zahvalnim molitvama pronađimo mjesto i njome prigrlimo ljude koji nas vole i koje volimo. Amen.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr