HR

Aktualnosti

Objavljeno: 08.09.2018.

Propovijed bl. Alojzija Stepinca na Zagrebačkom hodočašću 11. srpnja 1942.



Foto: Nadbiskup Stepinac na vrhu bistričke kalvarije.

Uz hodočašće vjernika grada Zagreba Majci Božjoj Bistričkoj, koje se ove godine održava od 8. do 10. rujna, a koje je u znaku 120. obljetnice rođenja bl. Alojzija Stepinca i 20. obljetnice proglašenja blaženim, objavljujemo propovijedi koje je Blaženik održavao prigodom tradicionalnih Zagrebačkih hodočašća za vrijeme njegove pastirske službe zagrebačkog nadbiskupa.

U nastavku pročitajte propovijed bl. Alojzija Stepinca na Zagrebačkom hodočašću 11. srpnja 1942. godine:


Ako je koja istina jasna na ovome svijetu, a ono je sigurno istina, da je čovjek »abyssus miseriae quoad corpus, abyssus miseriae quoad animam  - ponor bijede s obzirom na tijelo, ponor bijede s obzirom na dušu«. Jer  ako  gledamo na tijelo, vidimo da ga biju svakojake nevolje. Podvrženo je studeni i vrućini. Podvrženo je glađu i žeđi. Podvrženo je bolestima svake vrsti. A konačno dolazi smrt, kojoj ne može izbjeći nijedno tijelo. Tvrdi dakle živu istinu Sveto Pismo, kad veli: »Svako je tijelo travka, i sva slava njegova kao poljski cvijet. Suši se trava i cvijet pada, kad duh Gospodnji puhne na nj.« .(Iz 40,6-7).

Nije puno bolje ni s obzirom na dušu koje se život očituje preko razuma i volje. Razum naime ljudski i volja pretrpili su teški udarac nakon grijeha praroditelja naših. Niti spoznaje pravo ono, što se odnosi na zemaljski život. Iskustvo pokazuje, da većina ljudi na zemlji malo ili ništa ne mari za život preko groba, makar on jedini imade pravu vrijednost. A sve su spremni žrtvovati, da si za koju godinu produlje život na ovoj zemlji, makar moraju svaki dan gledati, da je tomu životu i odviše brzo kraj usprkos svega našeg nastojanja, da ga sačuvamo. Što se pak  tiče naše volje, mora se reći, da je ona nažalost više sklona na zlo negoli na dobro, prema riječima Svetoga Pisma: »Ćud i misao srca čovječjega hitra je na zlo od malena.« (Post 8,21).

Koje dakle čudo, ako pobožni psalmist u Svetome Pismu, gledajući bijedu ljudskog života, govori: »Siromah sam ja i pun jada od mladosti svoje! « (Ps 88,16). A što je rekao psalmist, to može da kaže svaki pojedini od nas: siromah sam ja i pun jada od mladosti svoje! Pa kud će onda, veli naša narodna poslovica, kud će suza nego na oko? I kud će kršćanski  puk u svojim bolima i nevoljama negoli k Onoj, koju nam je sam Bog dao za majku, k Majci Božjoj, Blaženoj Djevici Mariji, koju Sveta Crkva zaziva u litanijama: Pomoćnice kršćana, moli za nas! Evo razloga, zašto već stoljećima nebrojeni pojedinci dolaze u ovo svetište Majke Božje. Evo razloga zašto grad na čelu s gradskim načelnikom već više od dvjesto godina dolazi da se pokloni i donese zavjetni dar Majci Božjoj. Evo razloga, zašto je i sam Hrvatski Sabor u prošlosti smatrao vrijednim i potrebnim, da raspiše porez na čitav narod, da se podigne dostojan oltar Majci Božjoj Bistričkoj.

Bolje naime pomoćnice nisu mogli naći ni u tjelesnim ni u duhovnim potrebama. Kad je mladi Jakob, pripovijeda Sveto Pismo, morao bježati pred svojim bratom u tuđinu i zaspao na jednom mjestu, vidio je u snu ljestve, koje sezahu od neba do zemlje, i anđele Božje kako po njima silaze na zemlju te po istima opet uzlaze na nebo (usp. Post 28,11- 15). Takve ljestve, veli sv. Augustin, to je za  kršćanski puk Bl. Djevica Marija, koja za nas posreduje kod Boga. Postala je našom posrednicom i pomoćnicom onim časom, kad je izustila one blažene riječi arkanđelu Gabrijelu: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!« (Lk 1,38). U taj čas druga Božanska Osoba sišla je na zemlju i primila čovječju narav u krilu Blažene Djevice, a našu grijehom poniženu i upropaštenu čovječju narav podigla k Bogu. Isus i Majka Božja postali su nerazdruživi. Ona je od sada jedini most, koji čovjeka spaja s Bogom. Bez Nje Krist Gospodin nije došao na zemlju. A kad je došao, htio je da, Njezinom pomoći, dolazimo k Njemu, koji reče s križa: »Sinko, evo ti majke!« (Iv 19,26).

Pođite u arkade ove starodrevne bazilike Majke Božje Bistričke. Kad bi one priproste slike mogle progovoriti, one bi vam najbolje znale reći, koliko je Majka Božja otrla ovdje suza s očiju bijednih i nevoljnih, koliko je boli utažila u srcima, kolikim pomogla u svakovrsnim nevoljama. I kad bi se prolistale župne knjige bistričkih čudesa, što god nevjerni svijet o njima sudi, jedno je sigurno, a to je, da su nebrojena srca našla svoje olakšanje i utjehu ovdje, kad je više nigdje nisu mogla naći.

Ta vjera u zagovor Majke Božje pratila je naše ljude po svim krajevima svijeta, kamo ih je vodila sudbina, a napose po krvavim bojnim poljanama. Dirljiv jedan istiniti događaj našao sam u jednoj knjizi. Godine 1640. na samu Novu godinu bio je na granici Lotringena, 3 milje od Pont a Mousson, jedan eskadron hrvatskih vojnika opkoljen od jakog odjela okonjenih neprijateljskih lovaca. Nastala je krvava bitka i jedan po jedan od naših ljudi se rušio mrtav pred nadmoćnim neprijateljem. Jedan junački i bogobojazni Hrvat zadobio je bio već mnogo ljutih rana, ali se još uvijek branio. Kad je jedan od neprijateljskih podigao sablju, da mu na smrt raskoli glavu, jer se nije htio predati, povikne on već gotovo na izdisaju: »Makar bili još okrutniji prema meni, ne možete mi oduzeti života prije nego se ispovijedim. Jer ja sam cijeli svoj život molio Majku Božju za tu milost.« I tako se protiv svakog očekivanja i dogodilo. Ostavili su ga ležati u krvi. Ojačan zagovorom Majke Božje vukao se smrtno ranjen dva sata daleko, dok je napokon zbilja našao jednog katoličkog svećenika, skrušeno se ispovijedio i umro u miru s Bogom .

Braćo! Uvjeren sam da i u vašim srcima gori vjera i ufanje u zagovor Majke Božje, jer inače ne biste sigurno došli ovamo. Svaki od nas ima mnogo toga na srcu, što ga tišti. Ako želite da nađete uslišanje, onda valja moliti onim redom, kojim nas je učio Isus Krist, a kojim nas zajedno uči Majka Božja. Koji je to red? Mnogi najprije mole da se oslobode bolesti, da si povećaju  imetak, da  im se sin sretno vrati iz tuđine, da im se kći dobro uda i slično. To su  međutim sve zemaljske želje i potrebe. Isus Krist nas je drukčije učio. On govori: »Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve ostalo će vam se nadodati!« (Mt 6,33).

Zato naše prve molitve Majci Božjoj moraju smjerati na to da svi skupa postanemo bolji. Da se istrijebi sramotna kletva u našem narodu, a poštuje sveto Ime Boga Stvoritelja, pred kojim milijuni anđela padaju na koljena pjevajući: »Svet, svet, svet Gospodin Bog nad vojskama! « (Iz 6,3). Da nedjeljom i blagdanom prestane pijančevanje, razuzdani plesovi i klatarenja, a da se marljivo polazi k Svetoj Misi i kršćanskom nauku. Da djeca poštivaju svoje roditelje. Da se poštuju duhovni i svjetovni poglavari od Boga postavljeni za dobro ljudi. Molimo se Majci Božjoj za one koji u neznanju razaraju narodnu imovinu, da im dobri Bog otvori oči i da se raskajana srca vrate k Bogu.

Molimo se i za one koji su  napustili domovinu i sada bi iz tuđine htjeli davati savjete Katoličkoj Crkvi, za koga smije, a za koga ne smije moliti. Mi znademo, da je naša apostolska dužnost opominjati vjernike, da se mole za sve ljude; posebno za one koji su na vlasti, a napose za državne poglavare. Ako budemo trebali kakvog savjeta u toj stvari, onda ga nećemo tražiti kod političara, koji su se izrugivali istinama naše svete vjere i blatili Majku Božju, nego ćemo ga tražiti kod onoga, koga je Bog postavio vrhovnim učiteljem vjere i morala, kod Svetoga Oca. Ako pak netko misli da će nas zastrašiti svojim prijetnjama iz tuđine, onda neka znade, da Katolička Crkva stoji vedra čela i čiste savjesti, bez straha u svakoj situaciji, da nastavi svoje božansko poslanje.

Da se nikome ne čini nasilje, već da se istrijebe besramni bludni grijesi u narodu. Jer kako ih Gospod Bog mrzi, pokazao je najbolje kad je dopustio opći potop roda ljudskoga, a kasnije opet kad  je sumporom spalio Sodomu i Gomoru (usp. Post 19,1-29). Da prestanu klevete, laži i ogovaranja, koja su već tolike ljude unesrećile i vremenito  i vječno. Molimo se da svuda u svijetu prevladavaju one dvije zapovijedi, koje je sam Isus Krist označio kao prve i najveće: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom misli svojom. Ovo je prva i najveća zapovijed, a druga je ovoj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. O ovim zapovijedima ovisi sav zakon i proroci.« (Mt 22,37-40). Jednom riječi, molimo se Majci Božjoj, da sveto živimo na zemlji i da blažena umremo. To je ono što najprije moramo moliti prema riječima Kristovim. Inače bismo uzalud molili za vremenite stvari, jer stoji pisano: »Da sam pogledao na nepravdu u srcu svome, ne bi me uslišao Gospod.« (Ps 66,18).

Ali ako nam  je duša čista, onda naše povjerenje u zagovor Majke Božje ne smije imati granica. Onda  je smijemo i možemo moliti, da Svemogući Bog skrati dane kušnje i povrati nam dane mira. Neka posreduje kod Boga, da našu dragu hrvatsku domovinu blagoslovi i očuva od  svakog zla. Neka posreduje kod Boga, da se tužni utješe, gladni prehrane, koji su daleko od domova vrate kućama i obiteljima. Ali više od svega i opet ju molimo da nas zagovori kod Boga, da sveto živimo na zemlji i postignemo jednom život vječni.

Kad se gradila željeznička pruga kod Sv. Gotharda, morali su dinamitom razbiti na jednom opasnom mjestu ogromnu pećinu, tako da su se radnici na jednom užetu spuštali iz visine dolje, da obave taj posao. Opet je stajao na redu čitav niz dinamitnih patrona spreman da bude zapaljen. Jedan radnik je bio spušten dolje, da ga zapali. I već je gorjela vrpca i radnik je dao znak, da ga hitno dignu u vis. Ali eto nesreće, jer je vijak zatajio i uže se nije micalo s mjesta. Dolje je visio čovjek između neba i zemlje, a za par sekunda imala je uslijediti strašna eksplozija.

U smrtnoj stisci poviče radnik: »Sveta Marijo, pomozi!« U taj čas grozna eksplozija zaori zrakom, pa duga jeka brdom i dolinom, a prašina, dim i kamenje je padalo na zemlju. I kad se dim slegao, na najveće čudo sviju ugledaju prestravljeni radnici svoga druga, gdje visi na užetu u zraku bez najmanje ozljede. Povuku ponovno uže i za čas je bio gore i sruši se na zemlju, da odahne od užasa, koji je malo prije proživio. Majka Božja ga je spasila! A ne visimo li danas mi svi, čitav svijet između neba i zemlje u neprestanim pogibeljima, ne znajući što nam nosi sutrašnji dan. Neka dakle i naša svakidašnja molitva bude u svim pogibeljima duše i tijela: Majko Božja Bistrička, pomoćnice naša, pomozi nam, spasi nas! - Amen .



Katolički list, br. 29. (1942.), 337.-338.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 199.–203.
 
Ispišite stranicu: